Mother struggle

Mother struggle rubrika je koju pišu mame suradnice na stranici. Jedna od njih mlada je mama uskoro trogodišnjaka i piše o svakodnevnom unutarnjem svijetu jedne majke. Ona je zaslužna za pokretanje ove rubrike i napisala je već jako puno tekstova. Nju ćemo potpisivati s M1. Druga majka priključila se vidjevši vrijednost pisanja te sudjelovanja u projektima u kojima radi na sebi. Objema majkama pisanje je i dio programa osobnog razvoja. Druga majka također je mlada majka troje djece. Nju ćemo potpisivati s M2. Nadam se kako će vam njihovo iskustvo koristiti, a njima se od srca zahvaljujem na dopronosu.

Daria

Photo by fotina.photography
Photo by LinkedIn Sales Solutions on Unsplash

Moderna mama

Sjedim na kavi sa frendicom i zvrnda mi mobitel nekoliko puta. „Javi se“, kaže mi misleći da je nešto važno.

„Kćer mi je poslala snap, vratit ću joj kasnije. „ odgovaram.

„Ajme, kako si ti moderna! Kak si rekla snap?!“, smijući se odgovara prijateljica koja je tek  nekoliko godina starija od mene.

„Ma, iskreno, nemam pojma koja je svrha toga. Poslikaš nešto, možeš napisati po tome, pošalješ i to više ne možeš vidjeti. Ali ona skuplja neke vatre na tome, a meni je to sekunda posla“; odgovorim ja smijući se svom odgovoru.

I tako snap za snapom i prođe moja kava.  Snap za snapom i prođe dan, tjedan. A ona i dalje skuplja vatre, a ja i dalje ne znam i ne vidim svrhu istog.

I tada se zamislim nad izjavom „Kak si ti moderna?!“, i pogledam se u ogledalo. Moja odjeća, frizura i općenito cijeli izgled ne idu u prilog tome. Daleko sam ja od moderne, štoviše imam osjećaj da se pretvaram u moju mamu koja je vječito u jednoj boji, svezane kose, bez šminke i udovoljavanju dječjih potreba. 

Uostalom što znači biti moderna mama?!  Po Instagramu su to slike savršene obitelji koja crta, kreira i uživa u svim trenutcima sa svojom djecom. Pritom je mama sređena vrhunski od ranog jutra i sve radi s osmjehom na licu. Kuća je blistavo čista s tonom dekoracije koja odiše ljubavlju i kreativom.

No kad pogled dignem s laptopa i pogledam oko sebe i sebe.. Trenirka i majica puna flekova od čišćenja, hranjenja i znoja, raščupane i masne kose i ogromnim podočnjacima ispod očiju.  Imam i ja dekoraciju koja ponekad služi kao postolje za prašinu, ili slike savršeno namještene djece koju sam uspjela slikati nakon stotog puta i usput se derati „Kud blejiš, daj se smiri, gledaj tu …“.

Sad ću Vam ja reći kakva sam ja mama. Tradicionalna mama koja želi uvijek imati čistu kuću, ispeglani veš, svježe skuhani ručak, uzeti nekad vrijeme za sebe i moju kavu dok djeca se sama igraju i međusobno raspravljaju. Koja se ne smije svakog trenutka, koja povisi ton kad je premorena od dječjih rasprava i koja samo želi nekad prespavati doručak i pojaviti se na ručku koji je netko drugi skuhao.

I shvatim da sam ja samo mama koja ima moderan mobitel sa svim modernim aplikacijama kako bi bila dostupna svojoj djeci.

Vaša M2

Photo by kabita Darlami on Unsplash

Kako smo svi zajedno narasli

Evo pred koji dan moj je mališan napunio velike 3 godine. Taman par tjedana prije tog za nas jako važnog dana imali smo jednu od najvećih kriza otkad postojimo u troje. S jednom velikom životnom promjenom, preseljenjem u novi prostor, naš je maleni počeo iskazivati strašno nezadovoljstvo i našli smo se u vrtlogu jako teških trenutaka koji jednostavno nisu prolazili ma što mi uradili. Kako to obično biva, njegove epizode ljutnje, bijesa i tuge polako su preuzele i mene i mog muža i počeli smo funkcionirati vičući i postajali smo sve nervozniji.

Onda se dogodila situacija koja je mene gurnula preko ruba i odlučila sam potražiti pomoć.

Obratila sam se prvo svojoj prijateljici odgajateljici, a onda i vrtićkom psihologu i strpljivo čekala odgovore i upute. Prvo pitanje koje sam dobila od njih bilo je „Kako kod tebe izgleda postavljanje granica?“. Ja sam jako svjesna toga da ne znam postaviti granicu na jasan način i da sam osoba koja želi svima udovoljiti, ponekad čak i na svoju štetu. Kad su djeca u pitanju, dopuštam da mi zatreperi i onaj posljednji, najtanji živac, a onda planem kao šibica. Svjesna sam da to nije dobro i da činim sebi štetu, ali drugačije ne znam, tj. nisam znala dok se nisam usudila pitati pomoć i dok si nisam dopustila da naučim. Prijateljica mi je rekla da moram čvrsto i odlučno dati do znanja svom dječaku  da mu određeno ponašanje nije u redu i dala je savjet da ga odvedem na neko mirno mjesto gdje ćemo biti jedno vrijeme kako bi on imao vremena shvatiti da je učinio nešto što ne smije. Od psihologa sam dobila također uputu da budem čvršća u postavljanju granica, ali i da samo nastavim prakticirati povezujući oblik roditeljstva jer se na mom dječaku vidi da je jedno sretno i zadovoljno dijete. Također me utješila rekavši mi da to što se doma ponaša „užasno“ samo znači da se doma osjeća toliko sigurno i prihvaćeno da može pokazati sva svoja lica, čak i ono za koje oni u vrtiću nikad ne bi pomislili da ga ima.

I tako smo mi odlučili reagirati  na malo drugačiji način, srediti sebe i svoje misli, a onda i svoje reakcije.

Svjesni toga koliko našem dječaku znači da razumijemo, ali i da mu pokažemo kad nešto čini krivo ili se ponaša na način opasan po njega ili okolinu, počeli smo primjenjivati dane savjete i upute i ubrzo smo počeli jednostavno guštati gledajući napredak iz dana u dan. Kao da imamo drugo dijete. Fascinantno je to uočavati koliko se njegovo ponašanje promijenilo kad je shvatio i osjetio da se mi mijenjamo i da dajemo sve od sebe kako bismo našli zajednički jezik koji će nam olakšati svakodnevicu i život općenito. Od toga da sve što želi izražava zahtjevima i onda urla ako mu se želja odmah ne ispuni, došli smo do toga da razgovaramo mirnim tonom, dogovaramo se, primjećujemo kad smo učinili nešto dobro i lijepo jedni za druge i svi zajedno uživamo u procesu koji smo započeli. Od vrtloga neugodnih situacija i emocija koji nas je sve prožimao iz dana u dan u posljednjih nekoliko tjedana otkad smo odlučili napraviti zaokret nismo imali situaciju koja nas je izbacila iz takta. Idemo iz dana u dan neopterećeni i smireni, svjesni da ne znamo što nas čeka, ali ćemo dati sve od sebe da kroz sve situacije prođemo što smirenije i što kvalitetnije, ostavljajući svoj ego u ladici i puštajući sebi i našem malenom da iz svega što prolazimo izađemo pametniji i još važnije, povezaniji jedni s drugima.

Moram priznati da sve ovo nekako lakše i prirodnije ide meni nego mom suprugu, ali i on se trudi. I zapravo je to dovoljno, truditi se, dati sebi priliku da naučiš i da daš sve od sebe, svjestan da ćeš puno puta i pogriješiti. Po meni je to čar i bit roditeljstva. I mogu reći da sad tek uživamo i uviđamo polako što roditeljstvo jest. Imam osjećaj da su ove prve tri godine bile više briga oko osnovnih potreba i davanje nekakvih osnova za ponašanje. Čini mi se da sad kreće pravi odgoj i da smo sad na nekom višem nivou igre zvane roditeljstvo. Manje ćemo se vjerojatno morati davati fizički u smislu nošenja, igranja, praćenja svakog koraka, ali zato će sada moć komunikacije dolaziti do izražaja. Veselim se učiti kako razgovarati o pojedinim temama, uviđati kako moj dječak razmišlja, primjećivati što ga sve zanima i otkrivati svijet skupa s njim. Idemo dalje hrabro!

Vaša M1

Photo by Omar Lopez on Unsplash

Filozofija prijateljstva

„Ovo je tvoja nova prijateljica“, rekla bi mi mama ili baka svaki put kad bi netko sa djevojčicom došao k nama u goste.  Kimnula bi glavom, još bih neko vrijeme sjedile poslušno, zatim bi jedna od nas postavila ono jednostavno čarobno povezujuće pitanje: “Hoćeš se igrati?“. I tada bi to postao naš svijet. Igra je mogla trajati satima, a vrijeme je bilo samo naše. Kad bi ona odlazila kući, zagrljaj bi trajao jako dugo; ali duže je trajao osjećaj da imam novu prijateljicu. Svi u mjestu znali su za nju jer bi bila glavna tema mojih razgovora neko vrijeme.  S uzbuđenjem bih iščekivala njen dolazak ili moj odlazak k njoj. Jer ona je bila moja nova prijateljica.

 Ali vrijeme kad nje nije bilo, nisam bila sama. Imala sam svoju ekipu, moju škvadru s kojom bi moj cijeli dan bio ispunjen i imao smisla. Išle bismo zajedno u školu, sjedile u istoj klupi, išle zajedno na WC tijekom školskog odmora, zajedno išle na sve moguće školske i izvanškolske aktivnosti; zajedno bismo išle doma; te bi nastavile zajedno do kraja dana igrajući se. E da, one su moje prijateljice kroz život.

     Ali mi ne ostajemo vječno djeca. Godine prolaze, škole se mjenjaju, interesi se mjenjaju. I te iste prijateljice više nisu fizički zajedno svaki tren, ali i dalje su jedna za drugu.  Šaljemo si poruke jer upravo kraj mene je prošla simpatija i nasmijala mi se. Dogovaramo duge šetnje kako bi ispričale jedna drugoj dan uz obećanje da si sve što se sutradan dogodi šaljemo porukama.

   Obično je tako prvih nekoliko tjedana jer povjerenje i vezu koju međusobno imamo teško da će netko uspjeti zamijeniti. Međutim, kako vrijeme prolazi, stvaraju se nova prijateljstva u školi. Sad imaš novu škvadru s kojom „visiš“ zajedno pod odmorima, s kojima dogovaraš plan puta od kuće do škole i obrnuto, s kojima dogovaraš kave . Bude se novi osjećaji i novi interesi.  Tako da nova škvadra postaje dio svakodnevnice. Prolaze i dani dok se ponovo ne čuješ sa starom ekipom i dogovorite šetnju ili kavu. Ali ono najbitnije u cijelo priči je da prijateljstvo je i dalje tu, i dalje raste kao uvijek.

Više nismo djeca, svaka od nas zasniva svoju obitelj. I nekako znamo da u paketu s partnerom dolazi i njegovo društvo.

Kroz život sam bila u različitim životnim situacijama za razliku od mojih prijateljica. Neke su se mlade udale i zasnovale obitelj, neke su za to vrijeme uživale putujući i stvarajući nova poznanstva i veze, neke su se zaklele na vječnu samoću jer su izgubile vjeru u ljubav. Iskreno Vam kažem, svaka u svom filmu doslovno . Ali i dalje smo željele biti zajedno jer nam je naše prijateljstvo značilo više od ičeg na svijetu. Jedna bi pričala o svojoj djeci dok bi ju druge tješile, druga bi pričala o svojim putovanjima i izlascima te tipovima muškaraca koje je putem srela, treća bi bila depresivna dok su joj ostale ulijevale nadu za muškarcem i svemu lijepom što ju u životu čeka.

A tek posao, tamo sretneš toliko novih ljudi s kojima postaneš kolegica, a s drugima ipak malo više – prijateljica.  Tako da staru škvadru zamijeni nova, a novu zamijeni ona radna škvadra.

Koliko sam do sad nabrojila prijateljica iz različitih životnih doba…..

Neka moja prijateljstva počela su na čudnim mjestima; neka kod frizera, neka u parkiću, neka na utakmicama ili treninzima, neka su nastala preko prijatelja.

Međutim, zanimljivo mi je uvijek propitivati jesmo li svjesni granice između poznanica, kolegica, prijateljica i pravih prijateljica.

Često se dogodila situacija da se netko iz društva odmakne s vremenom. Vjerujem da se ne zna nositi sa životnim ulogama u kojoj se našla ili sama ili njeno društvo. Teško se uskladiti s vremenom i obavezama.

Međutim, pravo prijateljstvo nema životnu ulogu, ne podliježe vremenu i situacijama. Svakome od nas dogodi se da zbog određenih okolnosti ne možemo prisustvovati zajedničkim druženjima. Ali samo ponekad. Onda kad to postane stalno, osoba izlazi iz kruga prijateljstva i postane poznanica.  Poznanica koja usput lajka tvoju objavu ili priču, s vremenom komentira nešto, ali se sama svjesno ili nesvjesno izašla iz kruga druženja. Nema više zajedničkih kava, rođendana, kina ili ručkova. Nema više onih smiješnih situacija koje bi nas ponovo povezale. Ostane samo  uspomena na zajednička druženja.

Željela bih da se zapitamo koja smo mi vrsta prijatelja… Ona uvijek prisutna i spremna pomoći, ili ona koja iz prijateljstva postanu kumstva, ili ona koja su tu samo kad nema nikog drugih pa su i ovi dovoljni ili oni koji pod izlikom prijateljstva grade svoj poslovni svijet jer su samo bez ideja i ne mogu sami ili ona samo koristoljubiva na svim sferama života?!

Vjerujem da postoje i još neke vrste prijateljstva, želim vjerovati da samo ona s dobrim stranama.

Ja sam upoznala sve nabrojene vrste prijateljstva. Uvijek sam govorila da si kroz život stvaramo prijateljstva za život i starost, uz nekog s kim ću se nasmijati i biti ona ja. Uvijek sam govorila da partner nikad neće odlučivati o mojim prijateljstvima, i u redu je da ja ne utječem na njegova. Svatko od nas ima pravo na izbor prijatelja i imati izbor da budemo pravi prijatelji.

Nabrojila sam mnoga životna prijateljstva, sasvim u redu je da su neka prolazna, a neka trajna. U redu je i izgubiti zajednički interes, ali ne i prijateljstvo. U redu je ne imati iste ciljeve u svim etapama života, ali nije u redu glumiti prijateljstvo jer si ostao sam. U redu je reći iskreno razmišljanje jer pravo prijateljstvo nema zamjerku ili tugu.

Voljela bih da je nekad lakše kada bi i dan danas netko došao do nas i rekao „Ovo je tvoja prijateljica“, ali nitko nikad ne dolazi uz uputstvo pa tako niti osoba koja dođe u naš život. Prijateljstvo je ono iskreno i pravo, uz koje rasteš i postaješ bolja ja. Čak bih se usudila reći da više snage i energije moramo uložiti u prijateljstvo jer nam je stalo. No, ne zaboravite da ne trebate biti zajedno od  0-24 kako bi rekle da je prijateljstvo pravo; pravo prijateljstvo je i ono kad se ne vidite danima-mjesecima-pa čak i godinu; ali kad ste ponovo zajedno vrijeme kao da nikad nije prošlo između Vas.

Uživajte u svim životnim prijateljstvima; onim iz djetinjstva, srednje, fakulteta, posla , obiteljskih.. Budite prijatelji u svim životnim situacijama i zajedno rastite.

A ti se zapitaj koja si vrsta prijatelja!  Zapitaj se koliko se daš u prijateljstvo! Zapitaj se i kad više nema poruka i poziva s druge strane, kakva si bila prijateljica!!

Photo by Omar Lopez on Unsplash

Majčinstvo i prijateljstva

Tijekom života u više etapa mijenjala su se društva u kojima sam se pronalazila i s kojima sam boravila.

Prvo je bila osnovna škola, pa su prijateljice iz osnovne najednom u srednjoj postale bivše prijateljice. Nakon toga je došla srednja, pa sam našla tamo prijateljicu za cijeli život s kojom i dan danas dijelim i radosti i žalosti. Nakon srednje došao je fakultet i tu se društvo u potpunosti promijenilo, ali je došlo nekoliko cura s kojima je nastala veza za cijeli život. Iz nekih prijateljstava nastala su i kumstva i s godinama smo se pobrinuli da veza traje i da postaje sve kvalitetnija. Onda je došao brak i neki novi ljudi s muževe strane koji su postali i moji ljudi, pa tako i prijatelji i kumovi i praktički obitelj koju smo sami birali.

A sada dolazimo do onog bitnog za ovu priču. Vrijeme trudnoće mojim prijateljicama bilo je zanimljivo. One koje su već rodile željele su mi da uživam u blaženom stanju i neznanju što me sve čeka i nisu me valjda htjele plašiti svime onime što dolazi poslije. One koje nisu nikada bile trudne, njih je zanimalo kako se osjećam, je li mi čudno, jesam li dobro i to je to, s njima su uglavnom razgovori bili kao prije i nismo se previše zamarale tim mojim novim stanjem. Imala sam situaciju gdje se jednoj prijateljici događalo nešto jako veliko i važno, a ja o tome nisam pojma imala jer me nije htjela opterećivati. Saznala sam sve tek kad sam već rodila i jako me zaboljelo. Zar više ne mogu sudjelovati u njenom životu zato jer sam mama? Kako to misli ne želi me opterećivati, pa još uvijek smo prijateljice, zar ne? Bilo je to prvi put da sam vidjela koliko velike promjene u moj dosadašnji život donosi majčinstvo, htjela ja to ili ne. Ostala sam zapanjena, u šoku i moram priznati da mi je trebalo neko vrijeme da se zbrojim. S druge strane bilo je i onih koje su mi na moj spomen nekog problema uzvratile mnoštvom savjeta i riječima ohrabrenja koje su tada vrijedile stostruko.

A onda sam se zapitala, a što je sa mnom? Gdje sam ja i koliko ja vremena imam javljati se svojim prijateljicama, misliti na njih i njihove brige sada kad mi dani traju kao godine i stalno imam posla oko bebe? Jesam li ja nestala iz njihovih života onda kad su one postale mame? Hoću li biti odbačena jer sam se najednom izgubila ili smo toliko dobre prijateljice da imaju razumijevanja za moju situaciju? Jedna od njih se preselila, druga je oboljela, treća je napredovala na poslu, četvrta se posvetila domu i obitelji i sve smo nekako uspjele održati kontakt. Koliko toliko smo upućene u živote jedne drugima, znamo uglavnom što se kod koje događa, ali onda dolazimo do još nečega – susreti. Vidimo li se? Teško. Slabo i nikako. Jedan dio problema leži u tome što su moje prijateljice raspršene po cijeloj zemlji, a neke su i izvan Hrvatske. Ipak, kad se vidimo, sati su kao minute. Uživamo, smijemo se, pričamo, dijelimo brige, dajemo savjete jedna drugoj, grlimo se jače nego prije i na rastanku se već veselimo sljedećem susretu. Teme razgovora su se promijenile, razgovori su isprekidani stalnim dozivanjem „Mama, mama!“, susreti su se iz kafića preselili doma i u parkiće, puno se toga promijenilo, ali ono bitno što nas je povezalo, ostalo je isto i zato ta prijateljstva još traju.

Ne mogu reći da sam nekoga izgubila otkad sam postala mama i na tome sam jako zahvalna. Ne samo da nisam izgubila prijateljice, već sam neke nove dobila samim time što sam postala mama; ja ih volim zvati mame prijateljice. Neke su mi se osobe koje ranije nisam niti poznavala pojavile u životu kad mi je to bilo jako potrebno, a nisam toga bila niti svjesna. Muke po porodu dovele su mi u život cimericu iz rodilišta koja mi je došla kao starija sestra koju nikad nisam imala. Muke po dojenju zbližile su me s jednom snažnom ženom kojoj sam se divila, ali nisam s njom imala neki odnos. Danas je i ona u mom malom krugu velikih ljudi. Muke po preseljenju dovele su mi u život ženu koju moje dijete obožava, a koja me nedavno nazvala samo da me čuje jer me nije tjedan dana vidjela. Za mene to znači jako puno. S mamama prijateljicama razgovori su opušteni, nema straha od nerazumijevanja, nema neugodnosti jer ti je dijete nešto prolilo, zamazalo ili se najednom našlo u ogromnom ispadu bijesa. Ne moraš objašnjavati puno, uglavnom se samo pogledamo, imamo pregršt zajedničkih tema, olakšavamo jedne drugima savjetima i iskustvima i nakon takvih druženja ostaje samo zadovoljstvo i nevjerojatna lakoća jer znaš da nisi sama u svojim mukama i nisi čudna jer misliš ili radiš ovo ili ono. S ovim prijateljicama susreti su češći nego s prijateljicama iz života prije djece, što zbog blizine stanovanja, što zbog želje da su nam djeca što češće zajedno. Nalazimo termine bez problema, ne kompliciramo, ne opterećujemo se.

Sretna sam i zahvalna da sam sačuvala prijateljice iz različitih životnih razdoblja i da sam neke nove dobila otkad sam postala mama. Vjerujem da svakoj od nas žena prijateljice u životu neizmjerno znače i iako može doći do promjena u učestalosti viđanja, jako se bitno truditi i biti tu jedni za druge kako bismo svoje odnose njegovale bez obzira na životne faze u kojima se nalazimo. Ja sam uvijek bila ona kojoj je stalo i koja želi druženje, želi biti u toku, želi pokazati prijateljicama koliko su bitne i važne u mom životu. Znam da su se uvjeti promijenili i da ne mogu više doći baš u podne i u ponoć gdje god da treba, ali ipak pokušavam dati od sebe koliko god mogu da sam tu. Zahvalna sam što moje prijateljice to prepoznaju i cijene i što su moje dijete prihvatile kao svoje. Na taj način naša su prijateljstva postala još dublja, još kvalitetnija i još ih više cijenim nego ranije. Novonastala prijateljstva također cijenim jer mi pokazuju skroz neku drugu dimenziju prijateljskog odnosa koju ranije nisam bila u mogućnosti otkriti. U svakom slučaju, majčinstvo itekako ima utjecaja na moje odnose sa prijateljicama. Kao i u većini drugih životnih polja, potiče me da dajem još više od sebe, a onda zauzvrat dobijem ogromnu sreću i zadovoljstvo što imam te svoje ljude koji mi život čine ljepšim i lakšim.

Photo by Ross Sokolovski on Unsplash

Moderna djeca, dajemo li previše?

Gledajući svijet oko sebe i sve što se trenutno događa, teško je ne zamisliti se. Postoje djeca koja su trenutno ostala bez svega, dojenčad koja spava u svratištima, mališani koji su jedva spasili živu glavu, a istovremeno je moje dijete počelo sve ljude koji dolaze u kuću pitati „Što si mi kupio/kupila?“, uključujući i mene svaki dan kad se vratim s posla. Mene osobno to jako živcira i zadnjih dana odmah povišenim tonom objašnjavam kako nije bitno što mu je tko donio i kako ne može očekivati da će mu svatko tko dolazi uvijek nešto nositi. Ipak, onda stanem i mislim, pa on uvijek nešto dobiva. Tako su ga navikli otkad smo došli živjeti tu gdje smo sad jer gdje god da odemo, uvijek mu se nešto daje, uvijek neke gluposti, rekle bi mi mame. Onda su krenule kućne posjete jer imamo bolesnika u kući, pa su ljudi uz voće za bolesnika počeli donositi slatkiše za dječaka. Pitam se zašto ljudi to rade, a onda shvatim da je odgovor očit. Nemaju volje pridobiti dijete na neki drugi način, pa će mu dati nešto što znaju da sigurno voli (jer, realno, koje dijete ne voli slatko) i onda misle da su dobili djetetovu pažnju i privrženost na lagan način. Ne ide to baš tako. Djeca su jako mudra, znala sam to i prije, a otkad imam vlastito dijete, uvjeravam se i čudim, a nekad se i divim iz dana u dan. S vremenom nauče pitati sami, ovako kao moj, a kad dobiju što žele, gotovo je. Nema više priče, truda, igre; dao si mi slatkiš i to je to, ne trebaš mi više. Čast izuzecima kojih uvijek ima, pa će se potruditi oko njega, popričati s njim, poigrati se s njim, a onda će mu vjerojatno i ponuditi nešto fino. I tako ja sad razmišljam, koliko ću dugo morati tupiti po tome da ne treba očekivati poklone jer nije normalno da ti netko uvijek nešto daje, da će to kad-tad prestati…znam da je to teško i zahtjevno shvatiti jednom skoro trogodišnjaku, ali ipak, osjećam se dužnom barem krenuti s objašnjavanjem…vidim kako današnja djeca funkcioniraju, vidim koliko dobivaju, od slatkiša, do najmodernijih krpica, do mobitela i pametnih satova u prvom razredu osnovne i ne mogu se ne zapitati dokle to ide…gdje je granica? Jesmo li normalni ili ludi mi koji mislimo da se za neke stvari treba potruditi, da novac treba znati cijeniti i da ne možemo uvijek kupovati baš sve što djeca požele? Okružena sam djecom svakoga dana i kad vidim kako se glasno razbacuju imenima igara koje im roditelji kupuju, kako za Božić pišu popise na tri stranice, dok oni možda slabijeg imovinskog statusa pokušavaju doći do glasa kako bi rekli da će i oni nešto tako skupo dobiti, a onda se ispostavi da su krivo naveli ime neke igrice, pa ih onda još i ismijavaju…stvarno je žalosno gledati to sve i poimati kako djeca polako postaju sve, samo ne djeca. Rijetko tko spominje kako ide na treninge i kako kupuje možda sportsku opremu jer to valjda više nije moderno. Igranje vani i boravak u prirodi nitko i ne spominje. Zanimljivo mi je bilo nekidan prilikom obrade lekcije o vremenu primijetiti kako sve više djece voli kišu zato što su onda doma i mogu igrati igrice. Dok sam radila sa mlađom djecom odgovori su uvijek bili kako vole sunce jer su onda u parkićima i na zraku, a kiša im se sviđa jedino zbog skakanja po lokvicama. Mislim da se kao roditelji svi moramo zapitati kamo vodimo svoju djecu, kakav primjer dajemo, koje poruke šaljemo…mi smo ti prvi koje oni gledaju i doživljavaju, i znam da je i nama nakon posla možda teško otići van jer samo želimo malo stati i odmoriti tijelo i mozak, pa je najlakše upaliti televiziju, ali učinimo taj drugačiji korak, izvedimo ih u šetnju, na more, na izlet kad možemo…ako već moramo skrolati i biti na mobitelu, probajmo to činiti dalje od njih…Priuštimo im više iskustava i svoje svjesne pažnje, a bilo kakvih poklona i gadgeta, i vjerujem da će sutra biti sretniji i ispunjeniji ljudi.

Vaša M1

Photo by Kristina Tripkovic on Unsplash

Hvala mi

Bok ti, mala nezaštićena ja,

Ti koja čučiš u meni i skrivaš se od svega što ovaj svijet stavlja pred tebe. Razočarenje u ljubav, nedostatak odgovarajućeg posla, neriješeni problemi u obitelji, zategnuta i neizvjesna financijska situacija,  svakodnevna borba za zdravljem, svakodnevna borba da budeš dobra osoba-kćer-mama-supruga-prijateljica-unuka-zaposlenica..

Ali svakodnevno zaboravljaš na sebe, a ti si najvrijednija meni.

Ozbiljno ?!

 Znam, ponekad ti se čini da si mi ti na zadnjem mjestu, i slažem se s tobom, ima dosta takvih trenutaka. Ali sjećaš li se one kave s kojom uzmem pauzu  od svijeta i dam tebi vrijeme da uživaš u svakom gutljaju ili da udahneš malo „svježeg“ zraka… E, znaš onaj jelovnik koji sastavim pa gledam da i jedan dan ugodim i tebi, tvojoj želji za hranom koju si prisvojila kao utjehu za bol ili nagradu za učinjeno dobro djelo. Pokazujem ti da si mi vrijedna i na te načine. Možda oni nisu ispravni, jer bi trebala te zdravije i pravilnije hraniti (ne znam više kako drugačije od ovog sada), natjerati svoj oklop da se pokrene i krene vježbati zbog tebe, mojeg unutarnjeg bića koji svaki put preokrene preko sebe svaku moju bolest, strah, nesigurnost, bol. Ili onda kad si otišla napokon kupiti si novu odjeću jer si nisi to godinama priuštila, ali svaki put završiš na dječjem odjelu jer ipak njima treba više.

Mogla bi ti pričati sve što radim kontra za tebe misleći da na taj način sam bolja jer nisam bila sebična i vjerujem da si ti u tom trenutku ponosna na mene. I hranim te tim trenutcima svaki dan, ali zapravo hranim onaj mali dječji dio koji je bio nekad davno povrijeđen u djetinjstvu i to joj služi kao oklop; a zapravo te drži na istom tom mjestu godinama.

Znam da se svakodnevno boriš za svoju djecu, obitelj, prijatelje. Svima si na raspolaganju i ne znaš reći ne. Oh da, ti, moj mali nezaštićeni ja koji se boji odbijanja pa sve preuzima na sebe kako bi ljudima  oko tebe i dalje svijet bio ružičast i mirišljav. 

I onda si umorna od služenja drugima. O da, služenja; jer to i radiš cijelo vrijeme. DA , nisi po zanimanju služavka; ali nekako ti ta uloga najbolje ide od svih. I kad napokon uzmeš predah za sebe, svi oni kojima si stalno dostupna kažu kako si se promijenila i postala bahata. I tada se opet povučeš na svoje sigurno mjesto, i dopustiš mojem vanjskom ja da postane tvoj oklop.

Nego, sjećaš li se onih dana kad si dokasna učila da bi završila školu koju si izabrala jer je to zanimanje ono što voliš i čini te najsretnijom osobom na svijetu; sjećaš li se onih dna kad si kroz prozor ispostave Hitne pomoći gledala kako drugi roditelji  se igraju vani sa svojom djecom, a ti evo opet radiš i prvi slobodan dan je u tjednu kad su djeca u školi?! Ma znam da se sjećaš svega, i da se najviše od svega sjećaš osjećaja krivnje jer nisi bila doma, i nisi bila mama u tom trenutku.

Ma znaš, mogla bi ti napomenuti x takvih situacija, ali ne želim .

Znaš zašto?!

Jer te volim i jer si ti meni bitna, moje malo nezaštićeno ja.

Dopusti si da budeš „bahata“ u očima ljudi koji samo vide tvoje služenje, ali ne i potrebe.

Dopusti si da budeš „bahata“ kad kažeš da sad imaš trenutak za sebe i da ćeš biti njihova kroz neko vrijeme.

Dopusti si da budeš „bahata“ kad si kupiš sitnicu ili neku veliku stvar jer ti to zaslužuješ.

Zaslužuješ biti sretna, voljena, zaštićena, prihvaćena, smiješna, zabavna, da budeš svoja. Jer za mene si najbolja i volim te upravo takvu kakva jesti.

Za mene si najbolja osoba, mama,kćer, unuka, partnerica, prijateljica, zaposlenica. U tom i svakoma trenutku do sad. I da, slobodno griješi, te greške čine te takvom kakvom jesi.

A sad i uvijek si najbolja verzija sebe.

Vaša M2

Photo by Annie Spratt on Unsplash

SRAZ GENERACIJA ILI PRELAZAK

Uf… Rekla bi svaki put kad bi završila raspravu sa svojom djecom i njihovim ocem, mojim partnerom; ili početak rasprave „ U moje vrijeme“.

Da krenemo ispočetka. Ja 34 godine, partner 13 godina stariji. Troje djece sa velikim razmakom u godinama . Kad bi gledali po godištima, definitivno ih je previše.  Previše je i odgoja tu.

Kad kažem „U moje vrijeme“ mislim na tišinu koja je zavladala svaki put kad bi me otac pogledao. Već tada se znalo „koliko je sati“. Moja 1987. generacija zna jako dobro tu poštapalicu. Ma zna ju i moja mama , a i godišta prije i malo iza toga.  Ili onu tišinu kad bi krenuo Dnevnik u 19: 30  na HRT 1. Tišina je bila takva jer se ni muha nije smjela čuti . Koliko bi tih poštapalica mogla izvući samo na mojoj generaciji. Generaciji koja je odrasla na pragu Jugoslavije u Hrvatsku, u doba rata i neimaštine, u doba kada su roditelji bili Bog i batina.   Da ne kažem u generaciji u kojoj je televizor i kompjuter  bio širi nego mi, u doba kada su samo veliki poslovnjaci imali mobitele. Eh, mobitele veličine cigle. Ali bili su frajeri, lokalni šerifi koji bi izvukli mobitel iz svog odijela koji je već na njima visio na tu stranu gdje je bio  mobitel.  Naše oči bile su ogromne kad bi zagledali taj mobitel, i maštali kako ćemo jednog dana i mi nositi tu istu ciglu.  A tek glazbena linija. Ajme, bila je veličine  male komode  na kojoj si komotno mogao staviti ključeve od kuće, hrpu kemijskih olovaka, pokoji sitniš ili račun iz dućana. Pokraj nje su bile posložene gramofonske ploče koje su se čuvale i vadile iz korica sa velikom pažnjom i strahopoštovanjem ili kazete koje smo vrtjeli olovkom kad bi se razvukla traka. Eh, a kućni telefon; u hodniku blizu ulaznih vrata (kad zazvoni da stigneš utrčati unutra da se javiš), mali stolček i žica telefona koja ti je dala samo toliko prostora da se naviriš iza vrata da vidiš da li mama ili tata dolaze dok ti frendici cvrkućeš na telefon o svojoj simpatiji. Kolika me nostalgija hvata već sad dok pišem ove retke. E to su bila vremena. Ujutro bi ustali, obavili doručak i istrčali van. Bicikl, role, hula-hop, igra skrivača ili lovice. Doma bi se vraćali samo na ručak ili večeru. Znak da dođemo doma je bilo kad se upali ulična rasvjeta ili satnica koju smo prvo rekli čim smo ušli u prijateljičinu kuću. Naše zlatno pravilo bilo je doći doma 10 minuta prije predviđenog vremena jer smo znali da ćemo dobiti dodatnih sat vremena da idemo još van. Taktika je bila da i prijateljica dođe sa nama jer tko bi  odbio dvije moliteljice u isto vrijeme.  Prvi mobitel dobila sam kad sam išla na sakrament Svete Potvrde. Kad se sjetim da je jedna poruka koštala skoro 1 kunu, a o pozivu da i ne pričam. On se koristio samo u slučaju hitnosti ili kad bi se s frendicom dogovarali sastanak. Sastanak koji je bio pun smijeha, druženja , razgovora i plesa. Sastanak koji je trajao satima, a prekinuo bi ga zvuk alarma na mobitelu da krenemo doma.  Doma bi došli, pojeli večeru koja je bila poslužena, tuširanje i pranje zuba ,krevet. Oh, da znala se i satnica kada si išao u krevet, i to bez velike rasprave. Kompjuter bi palili samo kad bi imali zadaću za informatiku ili slušali glazbu na CD-u.  Tek kad bi „ulovili“ vremena upalile bi se igrice na TV , sjećam se Super Maria i Tenka. Uz njih jedna od dražih bila su mi  i Patke.  Kako smo se mijenjali za one kazete kako bi imali i druge igrice.

Zaista smo bili djeca, djeca ulice.  Bili smo djeca strogog odgoja. Zanimljivo , uvijek su roditelji igrali dobrog i lošeg policajca. Tata je bio  kao onaj loš. Zapravo bojali smo ga se jer bi podignuo ton i već bi to bilo dovoljno.

A danas… Da nisam rodila troje djece, bila bih uvjerenja da se djeca rađaju sa mobitelom ili tabletom u ruci. Da, tako je.. To je moje viđenje današnje generacije. Rekla bi  moja kćer generacije „Z“ ili generacija „Alpha“. Što god to značilo . Iz moje perspektive izgubljena generacija života , stvaranja uspomena.

Da se ne lažemo, to su djeca koja su danas napredna u svakom pogledu  kad se uzmu u obzir moderna tehnologija, društvene mreže, aplikacije. Djeca koja su liberalnijeg pogleda na svijet, djeca koja će staviti sebe na prvo mjestu.

Ne kažem da je to u konačnici  loše, ali ta djeca se razvijaju u osobe bez pravih i iskrenih emocija. Generacija u kojem su idoli nametnuti preko društvenih mreža, idoli koji su prošli niz estetskih  operacija kako bi ličile na lutku iz svojih snova. 

Upravo dok ovo  pišem sin snima live na PS 4 , kćer u sobi pleše Tik –Tok plesove koji izgledaju kao plesovi davnih striptizeta koji se dodirivaju i vrte oko šipke. Dobro, nisu svi plesovi takvi, ali 80% jesu. Čak i najmlađe dijete uspije sa guzom otplesati ono što vidi kod nje.  Ma plesali smo i mi, ali lambadu, Las Ketchup song, Coloniu, E.T., Beckstreet Boys, Madonu, Britney Spears…..

Ali ne mogu svu krivnju svaliti na njih. Dijelom smo krivi i mi što smo izborom manjeg otpora popuštali pod pritiskom tehnologije koja nas mijenja svakog dana. Na današnjoj televiziji vrte se tinedžerske serije u kojom glavni akteri su djeca koja pohađaju srednju školu. Žive bez roditelja ili su roditelji napravljeni kao najveći debili koji samo idu na posao i stavljaju djeci novac u ruke. Gledajući takve serije naša djeca fantaziraju o takvim načinima života pritom zaboravljajući da živimo u Hrvatskoj.  Zemlji koja odiše takvom povješću koja djeca uče u školama u dvije rečenice. Eh … Super nam generacije u kojoj je glavno znati stvari koje je događaju u vanjskom svijetu, jer ih realno i pripremamo na život vani .

No vratimo se mi i dalje na ovaj sraz… Pričala sam kako smo mi jeli sve ispred nas ponuđeno. Da, jesmo, premda bi sebi u bradu promrmljali kako danas baš to jelo, ali s „osmijehom“ na licu bi ga pojeli.  Danas već od malena pretvaramo dječja usta u garaže u koje slijeće avion sa hranom koju će nakon nekoliko sekundi ili ispljunuti ili ćemo nastaviti nabrajati sve članove obitelji stavljajući žlicu po žlicu u njihova usta dok ta ista djeca gledaju crtić na TV ili slušaju pjesmice na mobitelu. Nakon nekog vremena dok malo porastu, mi misleći kako ćemo napokon krenuti s normalnim jelom za stolom, nalazimo na drugu prepreku; izbor hrane.  „Zašto danas baš varivo?“, „Zašto ne možemo ići u Mc Donalds ili naručiti pizzu?“  Uvijek to – „Zašto“!!

A tek ono pitanje „Zašto on/ona ima bolji mobitel od mene?“, „Zašto ja ne mogu dobiti novi mobitel, ovaj je star već 3 mjeseca i nije više tako dobar?“. Vječito „Zašto“ koje se povećava sa njihovim godinama.

Sjećate se onog mobitela veličine cigle?! E danas naša djeca imaju najnovije mobitele sa extra dobrom kamerom (jer selfi je bitan), puno memorije (zbog tonu aplikacija) i pomogućnosti da je zadnji hit marke ( jer zašto bi ja imao gori mobitel od mojih prijatelja). S tim istim mobitelima oni se služe kao da im je desna ruka.  Otvore oči, provjeravaju Instagram, Tik-Tok; pošalju Snap za dobro jutro- dan-laku noć ; rastvore čitavu kuhinju u potrazi za doručkom i na kraju zaključuju da će uzeti „neko“pecivo u pekarni; odu u školu, vrate se doma, napišu zadaću (ali mobitelom- jer se razmjenjuju informacije sa suučenicima; ili laptopom zbog Google), ostatak dana provode na mobitelu ili PS4. Jedino što im skrene pozornost je usporenje interneta ili odlazak na WC, ali s istim tim  mobitelom u ruci. Međutim, zanimljiva je činjenica da dok ih trebaš i zoveš / pošalješ poruku ; oni taj isti mobitel nisu čuli.  Ali zato su zaspali uz taj isti mobitel slušajući opuštajuću glazbu za spavanje ili dopisivanje do kasno u noć. Vrijeme spavanja jednako je nemogućoj misiji uz stalna dodatna pitanja u nadi odgode spavanja.

Njihova druženja sa prijateljima izgledaju kao pokazivanje „super zanimljivih“ videa sa društvenih mreža pritom se smijući istima, ili sjedenjem u društvu i dopisivanjem sa frendicom da nitko drugi ne čuje. Joj, ta generacija! Njihova druženja prebacila su se na virtualni svijet, onaj isti koji nestane padom interneta ili padom Zuckerbergovih aplikaciija. Tada im je jako dosadno i ne znaju što raditi . 

Ja sam onaj roditelji koji ima ograničenja za korištenje mobitela, PS4 , laptopa. Isti roditelj koji inzistira na boravku van kuće, konzumiranju hrane koja im se stavlja pred njih, stvaranju uspomena sa obitelji i bliskim prijateljima. Roditelj koji inzistira na društvenim igrama, prespavancima i filmskim maratonima,  odlasku u šetnje- na igrališta ili park sa loptom. Roditelj koji je postavio pravila kod izbora jela, odlaska na spavanja. Ja sam roditelj koji inzistira  na življenju života.  On, njihov tata, je roditelj koji nema ograničenja, kojem je bitno da djeca bilo što pojedu.

I sad bih nakon toga rekla da nas što veći sraz u generacijama prisiljava na kompromisni prelazak. Ja ću i dalje se boriti protiv sraza jer sama karakterno želim biti u skladu sa dobom, ali želim zadržati onu ljudskost i empatiju iz „mog vremena“. Koliko uspijem vidjeti, u većinu slučajeva uspjela sam prenijeti to i na moju djecu.  Nadam se da i Vi uspijevate uskladiti sraz i prelazak .

Vaša M2

Photo by Pam Sharpe on Unsplash

IZGUBLJENO, VRAĆENO , MOJE

Prvo se borim da uopće onaj test pokaže dvije crtice, pa se borim da trudnoća prođe uredno; hranim se pravilno, šetam, čitam sve moguće članke/ literature, gledam različite emisije; napokon dođeš na svijet i primam te u naručje. Da li je moguće da sam te već tada polako počela gubiti?

 Nikad neću zaboraviti onaj tvoj miris, vjeruj mi osjetim ga i danas kad si mi blizu, kad sam te prvi put primila u naručje. Tada sam ti šapnula da sam tu i da ću te čuvati uvijek bez obzira na sve. Pogledala si me tim svojim malim predivnim očima i kao da si prihvatila svaku moju riječi, i da smo sklopile dogovor.

Vjerujem da se i dalje držim tog našeg dogovora, uz tebe sam u svakoj tvojoj dječjoj ludosti (znatiželji), u svakoj tvojoj lošoj ocjeni, u svakoj tvojoj tuzi;  ma u svakom tvojem svemu. A ti … Ti polako bježiš. Svakog dana sve više i više.

Puštam te premda znam da te gubim.  Gubim ono moje malo slatko dijete koje se pretvara u ljutog, neshvaćenog tinedžera. Već dugo ne vidim onaj tvoj slatki sjaj u očima, nego ljutnju i gorčinu. To je odgovor na svako moje pitanje, komentar ili sugestiju. Svaki naš razgovor završava da netko od nas odustane jer smo previše ljuti ili razočarani ili tužni jer smo se međusobno izgubili.

U glasu ti čujem i sarkazam i razočarenje svaki put kad kažeš „Mama“ bez obzira što ja napravim da se ti osjećaš dobro. Osjećam se totalno nemoćno jer te želim primiti kao kad si bila mala. Ali zadovoljavam se činjenicom da mi se obratiš kad imaš problem i tražiš pomoć.

I tada se dogodilo nešto što je tebe promjenilo. Školski buling. Dugo si ti šutjela, borila se sama sa sobom i razredom. Povukla si se u sebe, ali ono malo što si davala bila je još veća ljutnja i agresija.  Poziv tvoje raske na zamjeni bio je taj koji je spasio nas kao majku i kćer.  Stala sam u obranu kao lavica koja štiti svoje mladunče, lavica koja „riga“ vatru i ne dopušta više da nitko drugi ne povrijedi tvoju izmučenu dušu.  Tu sam te dobila djelomično nazad. Počela si se opet otvarati , bila si djelomično moja kćer.

Vrijeme je i dalje letjelo,  a mi smo ostale na razini koju smo tada dostigle. Prošle su godine, prošlo je vrijeme. Sve dok se opet nisu pojavile dvije crtice. Dogodio se najmlađi naš šef. Šef koji nas je povezao i totalno promjenio nas odnos. Postala si moja frendica, partnerica za kavu, vratila si moju kćer.

Gledam te danas. Izrasla si u predivnu mladu damu. Ok, osjeća se još nesigurnost koju je na tebe ostavio buling, ali pokušavaš ga prikriti sarkazmom. Našla si se u plesu, koreografije rasturaš; crtanje i kreativnost da niti ne spomenem.

Postala sam ti taxi služba do tvojih aktivnosti, auto nam je postala pozornica za pjevanje i ples (ti), razgovaramo o sto stvari i smijemo se. Da da, smijemo se već neko vrijeme jedna drugoj i glupostima koje zajedno radimo. Uz tebe sam naučila „snepati“, premda i danas ne znam koja je svrha svega toga, ali tebi je fora pa je i meni.  Doma zajedno „vajbamo“ po tvom žargonu, po mojem bi rekla da plešemo na extra dobru muziku. Imamo i dalje momenata strogoće, one tvoje ljutnje; ali vratio ti se onaj sjaj u očima koji si imala prvi put.

I znaš kaj, drago mi je da sam vratila tebe, moje prvo dijete; što te nisam izgubila još dodatno u ovom teškom životnom periodu . I samo da znaš, olakšala si mi život u zadnje dvije godine. Bila si moja desna ruka, moj oslonac i stup u kriznim trenutcima, moja „luđakinja“ i klaun kad me trebalo podići ; i veliko ti hvala na tome.

One riječi koje sam ti šapnula prvi put „Uvijek ću biti uz tebe bez obzira na sve“, i dalje se držim. Drago mi je da ih se i ti sad držiš.

Vaša M2

Koliko smo se spremni mijenjati?

Kad sam postala mama, imala sam osjećaj da sam sa svojim malenim smotuljkom dobila i ogroman ruksak briga koji moram nositi od tog trenutka do kraja svog života. Kako je vrijeme odmicalo, shvaćala sam polako da u situacijama koje prolazim sa svojim djetetom reagiram impulzivno i instinktivno, a ponekad to jednostavno ne djeluje, već ima i kontraefekt. Ovisno o tome kako sam raspoložena, moje reakcije variraju od izrazito blagih i razumnih do izrazito glasnih i rekla bih užasnih. Ponekad samu sebe ne prepoznajem, a ja sam jedan od onih roditelja koji se oko toga brinu. Možda mislite da se svi brinu, ali vjerujte, okružena sam ljudima koji ne trepnu kad je kažnjavanje djece u pitanju. Ja spadam u skupinu onih koji preispituju sebe i svoje postupke. I onda shvatim svaki put iznova da je problem u meni i u onome kako se ja osjećam. Moji osjećaji, u zadnje vrijeme moji problemi, određuju kako ću ja reagirati kad mi se dijete ponaša ružno, nepoželjno, ponekad čak i bezobrazno. U jednom sam trenutku shvatila da nema smisla. Znate kad? Kad sam kaznila dijete i ono mi je reklo „oprosti“. Ispričao mi se kao da je on nešto meni napravio, nije uopće shvatio zbog čega sam ga kaznila, nije uopće shvatio što je učinio krivo, od svega je shvatio samo da me je naljutio i rastužio i imao je potrebu reći „oprosti“. Slomilo me to. Da ta malena duša nosi na sebi teret moje tuge, moje ljutnje i mog bijesa, koji nisu uopće njegova krivica? Nedopustivo. Rekla sam samoj sebi „Stop!“. Odlučila sam se promijeniti. Odlučila sam samu sebe kontrolirati. Odlučila sam preuzeti odgovornost za svoje osjećaje, svoje postupke, svoje odgojne metode. Odlučila sam brojati do 10 prije nego išta napravim. Odlučila sam više grliti, manje upozoravati. Odlučila sam više šaptati na uho, manje vikati. Odlučila sam biti bolja ja, a samim time i bolja mama. Spomenut ću samo jednu svježu situaciju u kojoj sam primijetila koliko lijepo taj smireni pristup djeluje kad je najteže. Bilo je vrijeme kupanja i dok je kupanje trajalo sve je bilo u redu. U jednom trenutku počelo je prolijevanje vode u kadi i oko kade. Prvo upozorenje, drugo upozorenje, treće upozorenje, i izvadila sam ga iz kade. Vrištao je, otimao se, skakao, izvijao, uostalom, mislim da svi znaju kako to izgleda kad se jedan veliki dvogodišnjak odluči protestirati. Ja sam u tim trenucima dok sam ga hvatala objasnila samoj sebi da je pospan, umoran, da je uživao u aktivnosti koju sam mu ja prekinula i da mu je jako, jako teško. Zagrlila sam ga onako umotanog u ručnik najsnažnije što sam mogla i počela sam mu šaptati: „Znam da ti je bilo lijepo, znam da bi se još igrao, igrat ćeš se opet sutra i pokazat ćeš mi kako se znaš igrati i bez prolijevanja izvan kade. Sad ćemo se utopliti, obući pidžamu i odmoriti za novi dan. Koju slikovnicu idemo čitati?“ Malo pomalo, u suzama, otimanje je prestalo, njegovo se tijelo opustilo i nakon oblačenja i kratkog čitanja on je utonuo u san. Ne znam na koga sam bila ponosnija, na sebe ili na njega. Poslije razmišljam i govorim sama sebi „Vidiš da možeš, vidiš da znaš, vidiš da se samo treba potruditi!“ Mijenjanjem sebe mijenjamo i njih i njihovo ponašanje, njihove reakcije, njihove osjećaje. Mislim da je upravo to ta odgovornost koju sam prihvatila u onom ruksaku briga s početka priče. I koliko god da je nekad teško, toliko je i vrijedno i prekrasno u isto vrijeme. Budimo zahvalni na toj prilici i rastimo s tim našim mališanima iz dana u dan!

Mame i Božić


Je li sve spremno? Jesam li umotala sve poklone? Koji bih još kolač mogla ispeći? Hoću li sve sama ili da uključim i mališana? Znam da želim stvarati uspomene, ali znam i kakav kaos je to kad radimo nešto zajedno. Razmislit ću. Ups, nemam više vremena, Božić je na vratima. Ove godine imala sam najbolju namjeru da me ovakve misli zaobiđu. Jednostavno sam početkom prosinca sama sa sobom dogovorila da ću uraditi koliko mogu. Bez forsiranja, bez nerviranja, bez živciranja. Koncentrirala sam se na ono bitno, na proživljavanje svega što donosi svaka od četiri nedjelje došašća i koračala prema ovom zadnjem tjednu mirna i sigurna da će sve biti kako treba.

U međuvremenu se dogodio život. Neke situacije u obitelji koje su me uzdrmale, navele da preispitam svoje misli, svoja djela, svoje postavke, kako ja to volim reći. I vratila sam se na početak. Na ono najbitnije. Zdravlje. Jer ako to nedostaje, nemamo apsolutno ništa. I to shvatimo tek kad pogledamo bolesti u oči. U vrijeme strke oko toga jesmo li sve kupili i napravili, ne stignemo sami sebe zapitati kako smo i što zapravo želimo, a kamoli doći do odgovora kako da to postignemo. Najlakše je zaželjeti, otići u dućan i uzeti sa police, ali dugoročno gledano, čini li nas to sretnima? Mene osobno više veseli darivati druge, birati, razmišljati, slagati, pakirati, ali ne mogu reći da se ne veselim dobiti sitnicu. Ipak, ja sam mama, i ja sam ta koja misli na druge, stoga se unaprijed mirim s time da neće biti ništa ispod bora s mojim imenom. Ove godine me to brine manje nego ikada. Jer kad vidim svoje zdravo i sretno dijete koje iz dana u dan testira moje granice, mogu samo zahvaljivati i blagoslivljati. I baš zato tom mališanu želim priuštiti zajedničko vrijeme, brašnom umazane prste, radost pjevanja božićnih pjesama i ukrašavanja bora. Želim da pamti ove dane kao dane veselja i uživanja u toplini doma koji miriše na vanilin šećer i fine kolačiće, a ne kao dane sumanutog čišćenja po kući ili trčanja po šoping centrima. Najmanje mu želim priuštiti sebe nervoznu i ludu od obaveza. I zato sam se uistinu trudila da ne bude nikakve panike i nikakvog stresa. Iako je zadnji poklon kupljen dan pred Badnjak, iako nešto od namirnica vjerojatno treba kupiti i danas, iako nisu svi pokloni umotani, a večeras u 00:00 treba doći Djed Božićnjak, iako keksiće radim tek danas, biram biti mirna, zadovoljna i prije svega zahvalna što smo svi na okupu.

Nedavno sam dobila pitanje „A što Vi želite za Božić?“.  Želim opet isto kao i svake godine, ali opet malo više, zdravlja za sve, fizičkog i psihičkog. Jer kad posložimo kockice u svojoj glavi, sve će biti lakše i svi će problemi izgledati manji. Brinimo o sebi, postavimo prioritete, uhvatimo se napokon u koštac s onim što nas muči i stvarajmo male pobjede svaki dan. Vjerujem da ćemo samo na taj način postići mir kojemu svi toliko težimo.  Mir u sebi, a onda i mir svugdje oko sebe. Sretan Božić svima!

Koliko života mi žene zapravo živimo?

Bilo je to prije nekoliko tjedana. Bio je vikend i bila sam u kući. Naravno, sa svojim dječakom stalno tu negdje, oko mojih nogu. U jednom trenutku nešto smo trebali mog muža koji je bio ispred kuće i otišli smo dolje. Kad smo obavili što smo trebali, dječak je htio ostati, a ja sam morala na mjesto gdje i car ide pješice. Otrčala sam natrag doma i kad sam obavila što sam imala, u prolazu kroz kuhinju primijetila sam krumpire koje sam pripremila za ručak, a nisam ih još stigla očistiti iako je vrijeme ručka bilo blizu. Uzela sam ih, krenula čistiti i rezati da bi bili spremni i da bih ih, kad odlučimo ručati, samo ubacila u zdjelu da se ispeku.

I tako, u trenutku čišćenja tih krumpira, ja pomislim – ovako nešto mom mužu vjerojatno nikada ne bi palo na pamet. Ne samo mom mužu nego vjerojatno nijednom muškarcu. Došao bi, obavio što ima, i vratio se gdje je bio. Krumpire ne bi niti primijetio. A ja sam brže bolje, kad sam primijetila nešto što nisam još obavila, a imam minutu slobodnog vremena jer je dijete sa tatom, brže bolje išla iskoristiti da obavim to što me čeka. Jer čeka me ionako. Jer iako imam divnog muža koji je uistinu uvijek spreman pomoći, opet ja preuzimam na sebe tonu obaveza. I mislim da moram ipak ja skuhati. Ipak ja moram usisati. Ipak ću ja oribati kupaonicu. Ipak ću ja otići sa djetetom kod doktora. Ipak ću ja odvesti i dovesti iz vrtića. Ipak ću ja umiriti najgori tantrum i ipak ću ja pričati priču za laku noć.

Uz sve to, bilo bi dobro da sam u toku sa svojim prijateljicama, da se sjetim pitati ih kako napreduju njihovi planovi, imaju li kakve muke, mogu li im kako pomoći. Bilo bi poželjno te prijateljice ponekad i vidjeti, ali dok se rasporedi usklade, energija se potroši i opet se to svede na neko druženje povodom bitnih datuma i onda se ne gasimo satima jer imamo toliko toga za prepričati. Osim druženja s prijateljicama, koje hrani dušu, bilo bi dobro misliti malo i na svoje potrebe po pitanju izgleda i dogovoriti u mom slučaju frizuru, kod nekih još i manikuru ili pedikuru. One tretmane koji traju duže od dva sata neću niti spominjati.

Sve to iziskuje odlaske iz kuće, ponekad kasnije dolaske doma, uz razmišljanje o tome je li dijete već zaspalo i što bih ja zapravo voljela, da spava ili ne. Jer nije me vidio, pa bih se voljela malo poigrati s njim, a s druge strane, možda bi bilo dobro imati i malo vremena nasamo s mužem.

Pitam se ponekad što je to u nama ženama da sve moramo imati pod kontrolom i da imamo tu potrebu sebi na leđa stavljati teret svih mogućih obaveza, od toga da nam je sve posloženo oko nas, do toga da dobro izgledamo i da podmirimo sve oko sebe pritom često zaboravljajući na nas same.

Promatram sebe i vidim da se osjećam bolje kad sam zatrpana, kad mi je raspored u minutu pun i isplaniram i kad na kraju dana imam barem deset stvari koje sam prekrižila sa liste moranja. Ali vidim isto tako da se osjećam iscrpljeno i da sam iz dana u dan sve umornija i jedva čekam krevet. A znate što? Moj je dječak promijenio raspored i on više ne ide spavati u 21 sat. To znači da sam ja na kraju dana u potpunosti nesposobna odgovarati na njegove potrebe za skakanjem, ludiranjem, igranjem, vožnjom autića, građenjem kula od pijeska. A sve te njegove potrebe proizlaze iz toga što mene u njegovom malenom životu  najednom ima puno manje nego ikada prije. Dok je on u vrtiću, ja obavljam po kući i oko kuće, a kad se on vrati nakratko se podružimo i onda je vrijeme za moj odlazak na posao. Kad se vratim s posla imamo par sati za druženje i uživanje dok se ja ne srušim od umora, ali njemu tih par sati nije dovoljno. Nije dovoljno jer u tih par sati treba i večerati i istuširati se i pospremiti sve oko nas jer volimo biti u urednom prostoru. I onda oko 22 krene ludilo jer sam ja uvjerena da je on već trebao biti u krevetu, a njemu je baš zanimljivo biti sa mnom i razmišljati što bi mu sad najednom trebalo. I tako iz dana u dan.

I onda shvatim da sam počela funkcionirati kao one osobe koje žive više života odjednom. Ujutro sam u modus operandi kućanica i majka. Pospremam, pripremam, vesela sam i optimistična jer je novi dan pred nama, pjevam, plešem na dječje pjesmice, zabavljam sebe i sve oko sebe i onda odem u vrtić. Kad je dijete na sigurnom, odlazim iz vrtića kao nova osoba, modus operandi ja, sama sa sobom. Ponekad odem na kavu, ponekad obavim što imam, ponekad odem doma kuhati, ali bitno je da činim ono što se meni u tom trenutku čini, bez toga da me moje malo čudo svako malo nešto pita i određuje tok misli i ponašanja. Kad se on vrati iz vrtića opet se vraćam u ulogu od jutra, a onda se uskoro prebacujem u ulogu učiteljice kako bih najbolje odradila svoj radni dan. Poslije radnog vremena vraćam se kući kako bih opet bila žena i majka.

I sve te uloge, sve te, ponekad imam osjećaj, različite osobe, sve sam to ja. I ja neke dijelove sebe volim više, neke manje. Neke bih mijenjala, a neke bih zauvijek zadržala. Tu dolazimo do onoga što uvijek ponavljam – majčinstvo je to koje me uvijek gura dalje, pomicati granice, upoznavati sebe, davati svoj maksimum, shvaćati gdje sam slaba i raditi na tome, jer uvijek je tu jedno maleno biće koje me promatra i uči. A ja iz dana u dan moram paziti da više gleda i uči ono što smatram svojim kvalitetama, a sve manje da gleda trenutke pucanja i trenutke „ja više ne mogu“. Srećom svaki dan je nova prilika i ono što mi ne odgovara, što znam da sam jučer napravila krivo, danas mogu pokušati popraviti i dati sve od sebe da budem bolja. Bolja žena, bolja majka, bolja kći, bolja učiteljica. Bolja ja.

Photo by Christian Bowen on Unsplash

Kako smo se riješili pelena?

Prije 3-4 mjeseca odustala sam od odvikavanja i zaključila da ću se opet uloviti ukoštac s time nekad na zimu.

Zašto? Zato jer sam tada doma dva, možda i tri tjedna u komadu (što je znatno manje nego dva do tri mjeseca ljeti), pa ćemo pokušati tada vjerujući da će nam dijete biti zrelije nego što je bilo ljetos i da će prihvatiti proces lakše.

Još od ljeta traje moje razmišljanje o tome što ovaj put napraviti drugačije i kako poboljšati cijelo iskustvo i njemu i meni i mužu koji će ovaj put, za promjenu, sudjelovati. Srećom, jedna od mojih najboljih prijateljica radi kao odgajateljica i odmah mi je rekla da se njoj prvoj obratim sa svim pitanjima, tako da sam se s njom posavjetovala, dobila upute, ali i savjet da dobro razmislim jer je onda to – to. Skineš i ne vraćaš. Ne vraća nitko. Ni muž, ni baka, ni djed, ni teta, ni susjeda, nitko. Rekla mi je i „Dobro razmisli jesi li ti spremna, prije svega ostaloga.“ Najprije sam se nećkala. Znala sam da ću biti doma dva tjedna i da je tad sve pod mojom kontrolom, ali što kad se vratim na posao, a dijete ostane samo s tatom ili na čuvanju kod mojih. Kako će ga moja mama, koja ga ne smije nositi, presvući ako se popiški? Kako će moj tata reagirati ako se pokaka u gaće, a on je zadužen za njega u tom trenutku? Znala sam da se moj brat neće niti približiti dok sve to bude trajalo jer je on previše gadljiv za takve stvari.

I najprije preispitivanje same sebe, možda da ostavim to za ljeto? Možda da krenemo na proljeće? Ali bit će već prevelik, imat će pune tri godine…Vidim na njemu da razumije sve procese, vidim da je puno zreliji i ozbiljniji nego što je bio, ali ipak…krenuti ili ne? Odem na informativni razgovor u vrtić i odgojiteljice mi kažu da je on u potpunosti spreman, da promatra drugu djecu kako idu u toalet i želi i on ići isto tako, u pravi wc, bez pelene. Savjetuju me da se upustimo u proces tada kad sam mislila, preko zimskih praznika, pružaju punu podršku i vjeruju da će moj maleni to brzo srediti. Ja dolazim doma sva sretna, nagovaram muža da se ulovimo toga, govorim da imamo vjetar u leđa i od odgojiteljica, uvjeravam ga da bi ovaj put moglo biti drugačije i polako počinjem pripremati i našeg dječaka. Zimski su praznici još daleko, ali ja sam odluku već donijela, trebalo je samo uvjeriti sve oko mene da je to to i da se uskoro pelene u našoj kući neće više kupovati.

Počeli smo sa svakodnevnim razgovorima koliko će biti ljepše i lakše bez pelene, počeli smo tu i tamo zapitkivati „Hoćeš piškiti u wc?“, na što bi on odgovorio da hoće, ali mu je bilo nezgodno sjediti na školjci. Nastavak nismo imali jer smo ljetos pokušali sa kahlicom u obliku malenog wc-a, ali to nije upalilo, pa sad kahlicu i ne nudimo. Inače svaku večer već jako dugo čitamo priču „Mali vuk ide na kahlicu“ i svaki put nakon čitanja pitam „Kad ćeš ti na kahlicu?“ Odgovor je uvijek „Sutra.“, a moj komentar je „Uskoro, kad potrošimo zadnju pelenu.“

I tako se paket pelena praznio, mi smo svakodnevno razgovarali, ja sam jedan dan odlučila otići do dućana i kupiti nastavak za wc, pa možda da probamo i ranije, što bismo sada čekali praznike kad je teren već pripremljen?

Muž se ustrtario, razgovara sa drugim tatama i jedan mu kaže da njegovo dijete i dalje ima pelene sa gotovo četiri godine jer im odvikavanje nikako ne uspijeva, dolazi doma i sugerira mi da kupimo mi ipak još jedan paket. Ne dolazi u obzir, to je to. Dijete se iz vrtića par dana vraćalo bez pelene jer su ga odgojiteljice na njegov zahtjev stavljale na wc, on bi obavio i rekao da ne želi vratiti pelenu. Kad sam kupila nastavak, doma sam ga dočekala sa rečenicom iz slikovnice o vuku „Danas se u našoj kupaonici pojavio neki novi predmet – što je to?“, a njegove su se okice zasjajile i došao je istražiti. Sjeo je bez problema, vidio da mu je sad puno lakše sjediti na školjci i kad smo ga poslije pitali želi li piškiti sa nastavkom, odmah je prihvatio i obavio. Bacili smo kroz koji dan posljednju pelenu i krenuli. Plan je bio da ga vodimo u određeno doba i damo mu priliku da obavi što ima, pa će s vremenom već shvatiti kad treba.

Prvi dan je sve bilo u redu dok nije ostao na čuvanju kod mojih i onda se popiškio u gaće dvaput, smijao se i radio cirkus uokolo tako mokar. Drugi dan je prvo jutarnje pišanje odradio u wc, a onda se poslije doručka zaigrao, mi nismo pitali i otišlo je u gaće. Rekao je „Mokar sam.“ Sve u redu, skinuli smo se, rekla sam mu da ću ga srediti i da će se to vjerojatno još koji put dogoditi, ali ako primijeti da mu se piški, neka me zove. Inače je jedan od znakova koje sam ja protumačila kao spremnost za micanje pelena, bio taj što mu je najedanput postalo neugodno biti mokar. Jednom prilikom smo proveli pola sata u svađi i plaču jer ga muž i ja nismo htjeli nositi nakon što je namjerno uletio u lokvu i smočio se iako smo mu rekli da pazi jer nije u čizmicama. Shvatili smo da ga sada to smeta, ipak je vani hladnije nego prije. Dok je bio mlađi znao se igrati s vodom, biti mokar do pojasa i ne bi se bunio, bilo je bitno samo da se igra. Uglavnom, prošao je i drugi dan, a naš dječak je počeo sam zvati, kako mi to kažemo. „Mama, piški mi se.“ Wow, muzika za moje uši! Odemo, skinemo se, obavi, sredimo se i idemo dalje sa životom. I tako svaki put, bez greške. Nismo ga vodili, nije bilo potrebe. Sam osjeti, kaže, i idemo. Čak i kad smo negdje, bez problema, kaže što mora obaviti i odemo. Najprije je bio malo prestrašen kad smo u prostorima gdje nemamo nastavak, ali kažem mu da ga držim i čuvam i to je to. Ako baš protestira, pitam želi li biti mokar i onda kaže da ne želi i obavi što treba. I tako ja iz dana u dan njega promatram i oduševljena sam kako je to naše famozno odvikavanje prošlo zapravo bez odvikavanja. Jednostavno od onog jutra kad smo bacili zadnju pelenu kao da pelena nikad nije postojala. Dogodio nam se scenarij o kakvom sam slušala i mislila kamo sreće da tako kod nas bude. I evo, bilo je. Dala sam njemu vremena da sazrije, dala sam sebi vremena da se spremim na borbu ispočetka, savjetovala sam se sa stručnim ljudima i imala sam povjerenja prvenstveno u svoje dijete, a onda u sve ostalo.

I dogodilo se ono što nam je donedavno zvučalo kao znanstvena fantastika. Sad kad u kući imamo jednog pravog malog čovjeka i jednu veliku pobjedu u našem roditeljskom stažu, možemo se opustiti i mirno uživati u praznicima koji tek stižu.

Photo by Rajesh Rajput on Unsplash

Sanjam li?


Iz dana u dan uhvatim samu sebe kako promatram svoje dijete i razmišljam je li moguće da se to događa i da je došlo ono što smo toliko čekali, najbolja faza ikad?

Da, pišem ovo dok se on igra kako mi kuha kavu i šeta od kuhinje do mene kako bi provjerio je li mi skuhao baš ono što sam poželjela.
Kad me pita nešto i ja mu kažem da ne smije, on ne drami. Kad mu se ne ide u vrtić, ja objasnim da ja
radim, a on se ide igrati sa prijateljima, on samo kaže „Okej!“ Kad u dućanu poželi nešto što nismo
planirali kupiti, dogovorimo se da uzme to umjesto onoga što uzima inače i idemo na blagajnu bez
drame.
Na tuširanje ide bez drame, zaspi sam kad ga prebaci umor, objašnjava sve što mu padne na
pamet, zapanjuje nas svojim dosjetkama, ponaša se prema nama identično kao mi prema njemu, pita
nas ako nas nešto boli i ide nas poljubiti da prođe, ma jednostavno je sve s njim sada toliko zabavno i
divno da smo muž i ja oduševljeni iz dana u dan.

Sad tek vidimo kolika je istina bilo ono „Proći će!“
što su nam svi ponavljali kad god bi nas nešto mučilo. Istina, sve je prošlo. I muke po hranjenju, i muke po adaptaciji, i muke po pelenama, i muke po tantrumima, sve je nekako brzo ostalo iza nas i sad smo na čudu što tek slijedi. Zapravo mislim da je ključ u tome što smo mi roditelji iz faze u fazu očvrsnuli, naučili funkcionirati, pratiti ponašanja i prilagođavati svoje reakcije i imati povjerenja i u dijete i u nas same.

Sve to rezultiralo je ovom divnom fazom u kojoj se upravo nalazimo i našim maksimalnim uživanjem u njoj. Veselimo se svakom novom danu, svakom novom iskustvu s njim i sve ono što nas je nekad mučilo ili brinulo, sve je nestalo. Mislim da to znači da smo spremni sve ispočetka, ali biramo biti na miru još neko vrijeme. Ionako je i to postalo dio svakodnevnih razgovora, dolazak brace i seke, jer ne zna on odabrati što bi, on bi i jedno i drugo. On donosi papučice i kaže da će pokloniti braci, on pokazuje svoju sobu i kaže da će tu spavati i braco i seka, a mi samo slušamo i
uživamo. Zanimljivo je koliko sjetni ponekad budemo kad se sjetimo njega kao bebe, ali ipak se složimo koliko je zanimljivije i lakše sad kad je veći, kad priča i kad se s njim možemo dogovarati. Isto tako, shvaćamo koliko smo toga uspjeli i zaboraviti, odnosno potisnuti. Sve ono što nam je bilo naporno i teško, trenuci u kojima smo se lomili i pitali sami sebe hoćemo li preživjeti, sve je to prošlo i kao da nikad nije bilo. Život ide dalje, s našim malenim suputnikom i svi zajedno uživamo u svakom koraku naprijed.

Izvor: Unsplash

Usamljenost

Kako to da se osjećam usamljeno, a gotovo sve vrijeme sam sa svojim djetetom?

Nekad imam osjećaj da nemam vremena disati; takvi su nam bili pogotovo oni prvi dani, dok smo imali početničke muke. Kasnije, kad sam se već navikla na sve nove obaveze i na to da je moj dječak uvijek tu negdje pored mene, uviđala sam da mi fali društvo.

Fale mi moje prijateljice i naši razgovori.

O važnim ili manje važnim temama, nebitno je. Fale mi odrasle osobe. Moj muž je uvijek tu, ali jednostavno nekad ne želim s njim razgovarati o tome koja mi je haljina zapela za oko na stranici koja ima rasprodaju ili o nekim drugim “ženskim” temama.

Kako maleni postaje sve veći i ja mu nekako manje trebam za igranje, za ispunjavanje svake minute njegovog vremena, tako raste i moja potreba za socijalizacijom. Tu i tamo kad se zvijezde poslože, kako ja to volim reći, uspijem otići nasamo sa kumom ili prijateljicom na kavu i tada se osjećam kao nova osoba. Razgovor bez prekidanja, bez trčanja za mališanom, bez razmišljanja hoće li nešto proliti ili razbiti, samo sat ili dva ovakvog druženja i to je to, vraćam se doma punih baterija. Ipak, ne znam je li se teže uskladiti s drugim mamama ili sa prijateljicama koje još nemaju djecu. Svatko ima neki svoj raspored, a kad sve ovisi uglavnom o tome hoću li imati negdje ostaviti dijete na čuvanju ili ne, onda dogovaranje kave ponekad bude kao najzamršenija zagonetka. Znam da je od velike važnosti i to što smo muž i ja navikli da smo samo nas dvoje uz dijete, pa onda kad jedno od nas ne uspijeva, a drugo želi otići nekamo, a moramo onda uskladiti i baku i djeda ili rodbinu…samo kad pročitam zvuči komplicirano, a kamoli to i doživljavati i proživljavati.

I tako bude trenutaka u danu kad se osjećam baš usamljeno.

Ne znam onda trebam li se osjećati krivom jer imam uvijek svog malenog pored sebe i kako sad mogu tražiti nešto više ili se jednostavno trebam bolje organizirati i staviti u svoj raspored i to vrijeme za druženje sa prijateljicama. Na dane mislim da je sve to samo neki hir i da se jednostavno moram više posvetiti obitelji, a onda kad se takvi dani zaredaju i kad se cijeli dan vrtim u krugu hranjenja, presvlačenja i igranja, pa se osjećam loše, onda se sama sa sobom dogovorim da moram osloboditi neki termin za sebe i svoje guštanja.

Jer kako ono kažu, sretna mama – sretno dijete.

Izvor: Unsplash

Svaki početak je težak

Od prvog dana postalo mi je jasno da život više nikada neće biti isti. Da sada dan ima 24 sata koja moram provesti budna, spremna za reakciju ove ili one vrste bila ja na to spremna ili ne. Sjećam nas se u bolničkoj sobi, pred prozorom. On njurga, a ja ga nosim, pjevam, tješim i gledam preko puta u dio rađaonice koji se vidio. I razmišljam Bože, a ja sam mislila da će mi tamo biti teško. Taj dio nisam ni osjetila, ali doslovno. Bila sam pod općom anestezijom, napravljen je hitni carski rez i ja sam nekih 5-6 sati nakon toga dobila svoj smotuljak u ruke. Sve što sam čitala, što sam se kao pripremala, sve je palo u vodu. Samo tako. Bez najave. Sad si trudna, sad više nisi i sad se nosi s tim. U bolnici još kako tako, ipak imaš sestre na raspolaganju i nekako si sigurnija da će biti sve u redu. Nikad neću zaboraviti kako sam trčala jer sam mislila da se guši, a on je samo bljuckao jer se previše najeo. Kad je taj dio ostao iza nas, krenulo je prvih mjesec dana kojih se sjećam samo u magli. Znam da nisam znala kad mi dan počinje, a kad završava. Bila sam budna i kad bismo otišli na spavanje jer nisam znala kad će se probuditi i hoću li reagirati. Mislila sam da će umrijeti ako mu isti tren ne dam jesti jer ipak sam ja izvor njegove hrane. U jednom trenutku sam odustala od svoje želje da sve radim sama jer nisam bila sposobna istuširati se, a kamoli počistiti stan ili skuhati ručak. Došla je mama pomoći, pojavila se tu i tamo i svekrva, ali jedina pomoć koju sam imala bio je skuhani ručak jer nas četvero u stanu od 30ak kvadrata jednostavno nije moglo funkcionirati. Nekako je taj prvi mjesec proletio i krenula su naša putovanja kod mojih i natrag i tako cijelo ljeto zbog muževljevog posla. Koliko god bilo naporno, dobro mi je došlo da promijenim sredinu, da vidim druge mame i da shvatim da nije samo meni teško već da svaka od nas brine svoje brige. Tri mjeseca toga ljeta puno su značila za naš reset i za uspostavljanje napokon nekakve rutine kad je beba već imala 5 mjeseci. Rutina je uspostavljena, ali neiskustvo i slabo snalaženje od prvih dana rezultirali su sporim napretkom u motorici i pedijatrica je savjetovala inzistiranje na boravku u potrbušnom položaju, što mi dotad skoro pa nismo prakticirali. Sljedeća četiri mjeseca prošla su u forsiranju, ali nedovoljnom. On je puzao vojničkim stilom i to koristeći više jednu stranu tijela. Sa 11 mjeseci, u zadnji čas, upućeni smo na vježbe, tj. na Bobath terapiju i nakon mjesec dana plakanja i ustrajanja, uspio se posjesti sam i propuzati četveronoške. Sa godinu dana stajao je na nogama i hodao uz namještaj. Plakala sam i stresirala se kad smo saznali da moramo na terapiju jer sam krivila sebe što nisam znala da treba inzistirati na vježbanju i unatoč bebinom negodovanju. Susprezala sam suze na terapijama gledajući njega koliko se opire i koliko se previja, plače, negoduje dok fizioterapeut radi svoj posao. I kroz sav taj plač naučila sam napokon lekciju. On može plakati 45 minuta bez prestanka i preživjeti. Za mene je to bio šok. Eto, toliko sam bila neiskusna. 45 minuta i kad terapija završi, kao da ništa nije bilo. A mi doma na svaki njegov “kme” skačemo, nosimo, treskamo, nunamo i ne znam više što sve ne radimo kako bismo mu udovoljili. Nakon ovog iskustva po prvi put smo shvatili da možemo malo prodisati i olabaviti. Jer djeca, zamisli, plaču! I tako se i ne okreneš, a dijete slavi prvi rođendan. Živo, zdravo, zadovoljno, nasmijano, a ti misliš “očito nešto ipak radim dobro”.

Prošla je prva, krećemo prema ”terrible two”!

Razdoblje od prvog do drugog rođendana proletjelo je duplo brže negoli od rođenja do prvog rođendana. Otkad se postavio na noge i krenuo istraživati svijet na nogama, krenuli smo na jedan novi nivo u igri roditeljstva. Trči za njim, drži ga za ruku, pazi da ne padne, pazi da mu je okolina sigurna, veži ga u kolicima da ne izađe iz njih, postavljaj mu granice, daj mu do znanja kamo može, kamo ne smije. Ludilo, ali zabavno ludilo! On je još uvijek uglavnom sretno, nasmijano dijete koje uživa u svom novom pogledu na svijet, a ja sam napokon došla sebi i shvatila da se greške daju ispraviti i da je maleni prohodao unatoč tome što prvih 5 mjeseci života nije boravio na trbuhu. Sad znamo za drugi put! Uglavnom, roditeljstvo postaje sve zanimljivije i zanimljivije. Dosad sam brinula o hranjenju i redovitom mijenjanju pelena, a sad već mislim o drugim stvarima. Karakter je sve očitiji. Dečko ima svoj stav. Negoduje, ljuti se, udara glavom. Evo ga, novi šok. Udara glavom. I što sad da ja radim? Kako se to sredi? Kako to prestane? Nemam pojma! Uglavnom mi svi govore “proći će”. Nije mi to neka utjeha. Vidim da se neće povrijediti, vidim da on dozira te udarce, ali svejedno nije ugodno gledati. Primjećujem da se to javlja kad je ljut jer mu se neka želja nije ispunila. I tako to traje nekoliko mjeseci. Dugih nekoliko mjeseci, ali da, prošlo je. Samo od sebe. Zapravo, kako je krenuo koristiti sve veći broj riječi i kako je naučio bolje dati do znanja što želi, udaranje je prestalo. Vokabular je narastao rapidnom brzinom i već oko drugog rođendana mi se razumijemo bez problema. Imam osjećaj da razgovaram sa odraslom osobom. Što se dogodilo? Gdje je nestala moja beba? Kažu da ih nakon drugog rođendana i ne smijemo zvati bebama. Ovaj moj malac to definitivno više nije. On je velik. On nosi veličinu 92, čak i 98. On pita što mu treba. On zna gotovo sve riječi iz slikovnice “Moje prve riječi” i on je sve zanimljiviji i zanimljiviji. Provoditi vrijeme s njim pravi je užitak. Sve vidim njegovim očima. Otkrivam svijet nanovo. Pričam mu, objašnjavam, on ponavlja kao malena papiga. Presretna sam jer imam osjećaj da zajedno učimo i da nam dobro ide. Napokon dobar osjećaj! Uistinu je predivno biti mama!

Tantrumi

Famozna riječ za koju donedavno nisam niti znala, a sada nam je u upotrebi gotovo svakodnevno. Ispadi bijesa. Zbog gluposti rekli bismo mi odrasli. Nama su gluposti. Njima nisu. Znam da nisu jer se pokušavam staviti u njegovu kožu i shvatiti zašto plače. Ponekad mi to i uspije, zagrlim, smirim i idemo dalje. Ali ponekad…”Mama, otvori mi puding!”, ja otvorim, a on: “Ne, ne, ne, ne, ja ću!!!” I krene stupanje, plakanje, vrištanje i tako narednih 5 minuta. Zato što sam mu naizgled ispunila želju. Eh da, i tako jedno bar 5 puta dnevno. A posebno su mi dragi oni u vrijeme odlaska na spavanje. Kad zaspimo zajedno u suzama i u bijesu. Čitam ja knjige, gledam ja videa, upijam ja savjete, ali ne mogu. Jednostavno ne mogu svaki put prisiliti sebe da se smirim, da dišem, da razumijem, da pristupim mirno i da sredimo situaciju bezbolno. Recimo da sam na 60%. Kad sam sama sa sobom u redu i kad mi je dan dobar, onda nema problema. Onda reagiram toliko dobro da vidim tantrum u nastajanju i preveniram sve. Kad mi je dan nikakav, kad sam sama sa sobom posvađana, samo sikćem, vičem, ljutim se na njega i na sebe još više. Jer ja sam odrasla osoba. Ja bih se trebala znati kontrolirati. Ja ne bih trebala planuti. Ja znam razliku u njegovim reakcijama kad pristupim mirno i kad pristupim kako ja kažem, luđački. I opet ne uspijem svaki put. Priznajem, želim raditi na tome. Želim sebe dovesti u red kako bih njemu bila primjer i želim da se nauči regulirati svoje emocije čim prije. Dug je put ispred nas, ali može se. Znam da se može. Što dalje vrijeme ide, sve mi je jasnije kako je istinita ona uzrečica “Malo dijete – mala briga, veliko dijete – velika briga!” Ipak, želim učiti i želim rasti skupa s njim i biti što bolji roditelj. Vjerujem da sam već sad najbolja što trenutno mogu biti, ali sam svjesna prostora za napredak. Vjetar u leđa daju njegovi zagrljaji i poljupci i njegovo “mama, mama, mama” po cijele dane. Dajem mu do znanja kad sam ljuta. Dajem mu do znanja kad sam sretna. Dajem mu do znanja kad sam tužna. A on me svaki dan u jednom trenutku pita “Jesi doba?” (Jesi dobra?), a zapravo pita jesam li dobro. I on je jedina osoba koja me to pita. Jedina. Osoba od 2 godine i 3 mjeseca. Ponosna sam. Ponosna sam na svaki put kad sam ga grlila i sprečavala ga da me udari i ponavljala mu “Ljut si. Proći će. Bit će dobro. Sad ne možeš. Sutra ćeš se opet igrati. Itd.” Vidim koliko mu je to koristilo i veselim se svemu što ćemo tek iskusiti i naučiti.

Budi primjer.

Izvor: Unsplash

Kako sam odustala od odvikavanja

Dakle, nekako s drugim rođendanom kreće priča o velikom dječaku koji bi mogao piškiti u wc. 

Priča okoline, naravno, jer znamo da je okolina pametnija od sve i jednog roditelja koji je ikad imao dijete.

Da stvar bude bolja, kod nas u obitelji su dvije djevojčice malo starije od mog dječaka, a većina prijatelja koji imaju djecu, imaju djecu od 3-4 godine. Moj maleni sve njih promatra kako idu na svoj mali wc, oduševljeno viče što oni rade i odmah nakon što oni obave, on želi to isto. Ponekad je toliko naporan u svom iskazivanju tih želja da ga ja i stavim na wc, ali on, naravno, nikad ništa ne obavi. I tako prolazi prvi mjesec nakon rođendana, prolazi i drugi mjesec nakon rođendana i dolazi ljeto. Vrućina, sparina, dječica oko nas uglavnom gola/u donjem rublju/pelenama i ja razmišljam sama sa sobom “idem probati, nemam što izgubiti”. Srećom imam nekoliko prijateljica koje su rodile prije mene pa me jedna od njih davno savjetovala po pitanju odvikavanja i rekla “Nemoj mučiti i sebe i njega! Ako vidiš da ne ide, pusti, već za mjesec dana probaj opet, pa ćeš vidjeti kako će tada biti. Bolje da uživate nego da se ljutite jedno na drugo zato što nešto forsiraš.”

On već sigurno pola godine najavljuje veliku nuždu, ponekad nas izvijesti i da je piškio, sam traži da mu promijenimo pelenu kad mu počne smetati, ali nekako najveći znak da bi možda mogao biti spreman bio je taj što već sigurno par mjeseci ne piški preko noći, dakle budi se svako jutro sa suhom pelenom. I ja sam odredila samoj sebi da ćemo početi kad bude imao 2 godine i 3 mjeseca, dala sam svojim živcima rok od dva tjedna, pa kako bude. Naime, ne znam je li uopće potrebno spominjati da sam sama u cijeloj priči jer muž noću radi, danju spava, stoga je od njega vrlo optimistično očekivati bilo kakav angažman. Rekla sam malenom da skidamo pelenu, pokazala sam mu njegov wc u koji ćemo odsad ići kad treba piškiti ili kakati, rekla sam da će trebati vremena i da se ne brine i tako smo polako krenuli. Ujutro je išao sa mnom na wc i prva 2-3 dana je uspješno obavio to prvo jutarnje piškenje u kahlicu. Sve nakon toga bilo je posvuda. Najprije bi mi samo rekao “Piškim.” Ili “Piškio sam.” Veliku nuždu je počeo zadržavati, pa najprije nije obavljao po tri dana, a onda kad nije više mogao obavljao je u gaće. I nije dao da ga presvučem. Dakle, hodao je tako oko nas po sat vremena odbijajući da ga presvučem. Peti dan je dan uspio cijeli dan zvati i obavljati piškenje gdje treba, a kakanje i dalje u gaće. Naravno da sam pucala od ponosa i počela vjerovati da ćemo stvarno uspjeti to srediti, ali nakon toga raspad sistema. Stavim ga na kahlicu, on se ustane. Pitam ga treba li piškiti, kaže da ne treba i minutu nakon toga obavi pored mene. Kaka i dalje u gaće. I dalje ne želi da ga presvučem. Osmi se dan lagano predajem. Vidim da mi je previše i vidim da on može, ali ne želi. Znam već da je jako tvrdoglav i da ne odustaje kad nešto naumi. Kad se jedan dan popiškio pored kreveta i rekao mi “Pokupi.”, to je bilo to. Rekoh dosta je zasad, pokušat ćemo opet kroz neko vrijeme. Kad ja budem smirenija, kad se okolnosti u kojima trenutno živimo malo promijene, kad bude i muž mogao biti uključen u cijeli proces, možda tada bude bolje. Svjesna sam da je još možda rano iako znam da je sve to individualno. Svjesna sam da je možda i njemu previše svega oko njega da bi još i na to mislio. Pitala sam ga hoćemo li vratiti pelenu i rekao je da hoćemo. Moram dodati i da je odmah kad smo vratili pelenu, obavio nuždu. Ja sam to protumačila kao znak da se opustio i da mu je trenutno odvikavanje stres kao i meni. Iako sam se trudila ne biti nervozna kad bih vidjela da je obavio iako sam ga pitala pa nije htio na kahlicu, pokušavala sam biti što smirenija, nisam prigovarala za pranje, nisam mu govorila da je prljav, jednostavno bih ga sredila i rekla da mi pokuša sljedeći put reći da odemo na kahlicu. Ipak, kao i nebrojeno puta dosad, shvaćam da on osjeti i ono što ja ne pokažem, pa je tako i sada svojim ponašanjem pokazao da je bolje za oboje da se odvikavanjem bavimo neki drugi put. 

Rastemo zajedno, učimo zajedno, pratim ja njega, promatra on mene i veselimo se i dalje svemu što nam stiže. 

Izvor: Unsplash

Jedan od onih dana

Jedan od onih dana…

Ima tih dana kad se na kraju dana zamisliš i ne znaš uopće kako si preživjela. Imati dijete je najveći blagoslov, gledati ga kako raste, rasti zajedno s njim, buditi dijete u sebi iz dana u dan kako bismo bili što bliži svome djetetu uistinu jest jedan divan i poseban proces.

Dok je bio mali misliš se jede li dovoljno, spava li dovoljno, napreduje li dovoljno, a zapravo se nemaš oko čega brinuti. Sad kad ima skoro dvije godine pitam se jesam li mogla više uživati, a manje brinuti. Jesam, naravno, ali prvi put sam majka i sve me snašlo u potpunosti nespremnu. Moj dječak će za 2 i po mjeseca napuniti 2 godine. Svoj karakter pokazuje od prvih dana. Pravi je “malac tvrdoglavac”, kako ga volim zvati. Uporan, dosljedan u borbi za onim što trenutno želi, ne bira sredstva.

U posljednje vrijeme ta njegova sredstva borbe su bila redom udaranje glavom o bilo što, nebitno koliko tvrda podloga bila, zatim griženje i sad, najnovije, udaranje rukama nas koji ga okružujemo.

Znam da je pozadina životni kaos u kojem se nalazimo već neko vrijeme, ali na dane kad sve to što muči mene, a očito posljedično muči i njega, izađe van na tako neugodan i težak način, osjećam se slomljeno, poraženo, jadno i bijedno. Na dane se pitam pa kako je moguće da mi je dano postati nečijom majkom ako se ne znam nositi sa svim izazovima koje mi moje dijete priređuje, a onda se sjetim da to dijete još nema niti dvije godine i padnem u još veću depresiju. Ako se ne znam izboriti sa dvogodišnjakom, kako ću tek “ratovati” sa predškolcem ili jednoga dana, sa pubertetlijom? Osjećam se nespremnom za sve što dolazi jer se i sad na dane jako teško nosim sa njegovim ispadima bijesa. Vičem, urlam, pokušavam nadglasati njegov plač, a on ne čuje ništa. I ja to znam, da on ne čuje jer je koncentriran na ono što ne može dobiti. Ipak, ne znam kako mu objasniti u ovoj dobi da se neke stvari ne smiju, da udaranje nije opcija, da mu nitko ne želi ništa nažao i da smo tu za njega. Što god da ja pitam, predložim, ponudim, njegov odgovor na sve je “ne”. Otima se, ne da mi da ga držim, traži gdje će nešto ugristi jer je toliko bijesan. Ponekad kad su ti ispadi dugotrajni i kad u potpunosti iscrpi i sebe i mene svojom borbom i plačem, uspijem ga umiriti zagrljajem i tapšanjem po leđima dok ne zaspi. Umori sebe, umori mene i onda zaspi kao maleni anđeo. Nekoliko jecaja dok u potpunosti utone u san mene na kraju dana u potpunosti dotuku. S jedne sam strane sretna jer sam ga uspjela smiriti i fascinira me koliko se može opirati, ali onda se ipak opusti u mom zagrljaju i utone u san, a s druge strane sam unaprijed umorna jer znam da je ovo bila samo jedna u nizu borbi. Ipak, koja god u nizu bila, borba je iza nas i savladana je. Idemo dalje, tješim se onom poznatom roditeljskom rečenicom “proći će” i iščekujem sve što nosi novi dan.

Izvor: Unsplash

(Ne)dijeljenje

Kažu da si kad imaš dijete/djecu stalno u nekoj fazi.

 I tako plivaš nekako kroz ono što te u određenoj fazi snađe i nadaš se da će što prije proći. Dosad smo imali fazu udaranja glavom, fazu griženja, fazu grebanja, fazu guranja, fazu udaranja, općenito smo neko vrijeme već u fazi famoznih tantruma, a sad je došla faza koju bih ja nazvala “to je moje” faza. Imamo brdo igračaka kod kuće (vjerujem kao i većina roditelja), ali nekako su uvijek zanimljivije tuđe igračke s kojima dolazimo u kontakt recimo kad smo na plaži. Pitamo smijemo li posuditi, uglavnom nam djeca dozvole jer je moje dijete među najmlađima u društvu i bude sve u redu dok ne dođe vrijeme da se igračka vrati. Onda uz malo negodovanja ipak vratimo. Ali, to dijete koje nam je posudilo nešto svoje želi probati nešto naše. Ja kao roditelj pokušavam objasniti da moramo sada mi posuditi, ali moje dijete to ne dozvoljava. Viče na sav glas “Ne!” i “To je moje!”

 Kreće ludilo, kreće vriska, otima se, čupa, udara, cijela je plaža već naučila kako se zove od mog ponavljanja njegovog imena. 

Kako? Kako mu objasniti?

Razgovaramo kad se smirimo, usput spominjemo kako treba druge ponuditi, kako je lijepo dijeliti, posuditi, ali jednostavno to do njega još ne dopire. On želi ono što je njegovo, ali želi i ono što je tuđe, a što mu je zanimljivo, ali nije spreman dijeliti. I tako nas dvoje iz dana u dan idemo pokušavajući se uspješno družiti sa drugom djecom, ali često se vraćamo kući u suzama jer eto, on ne želi dijeliti. 

U svemu tome zanimljivo mi je kako s nekom djecom to dijeljenje ipak ide, pa se čak i zaigraju zajedno, a s nekom ne ide nikako i obavezno završava ružno, vriskom i lupanjem. Čini mi se da ću do daljnjega morati hodati s njim kao njegova sjena pokušavajući zaštititi drugu djecu od posljedica njegove ljutnje, ali i provoditi puno vremena objašnjavajući da nije sve samo njegovo i da ne može samo on uvijek imati i svoje i tuđe igračke.

 Ponekad se čak zapitam kako bi bilo da ima brata ili sestru, bi li se išta promijenilo, ali onda se sjetim primjera “sebične” djece iz naše okoline koja imaju i stariju i mlađu braću ili sestre, a opet se tako ponašaju. 

Rješenje je, pretpostavljam, čekati da prođe i da krene nešto novo. I tako unedogled! 

Izvor: Unsplash

Rutine i(li) “go with the flow”

I prije rođenja djeteta čitala sam o tome koliko su rutine važne. Bilo bi poželjno stvoriti neke svakodnevne rituale kojih ćemo se držati kako bi se dijete osjećalo sigurno i zaštićeno i kako bi lakše funkcioniralo jer zna što slijedi. Naravno da je nemoguće da svaki dan izgleda isto, ali ipak neke rituale/rutine bi trebalo uspostaviti čim prije. Prihvatila sam to i mislila da neće biti problema jer sam i sama pobornik rutina. Volim znati svoj raspored unaprijed i najbolje funkcioniram kad od jutra slijedim nekakvu ”to-do” listu. Osjećaj na kraju dana kad prekrižim sve sa liste je nešto savršeno. I tako sam sama sa sobom donijela odluku da ćemo svakako imati rutinu večernjeg kupanja i opuštanja pred spavanje, a uspavljivanje će se sastojati od pjevanja i/ili čitanja. Tako sam zamislila naše večernje sate i to je bilo jedino čega sam se baš htjela držati. O drugim rutinama nisam razmišljala jer sam naivno mislila da će život biti kao i prije, samo s jednom savršenom bebom sa strane koja promatra sve što radim i zabavlja se sama u kolicima ili na nekoj podlozi.

  Nakon prvih mjesec dana kaosa i bivanja doma u zatvorenom što zbog ružnog vremena vani, što zbog mog psihofizičkog stanja, bilo je vrijeme za odlazak u prvu šetnju. Nakon prvotnih negodovanja dječak je počeo surađivati, prihvaćati boravak na zraku i u kolicima i polako, ali sigurno jutarnje šetnje su postale naša rutina. S vremenom se u te šetnje uključio i odlazak u nabavu, pa čak i na kavu s prijateljicama. Bila je to rutina koja je godila i mami i bebi. Rutinu smo njegovali sve dok smo koristili kolica, a kad je mališan krenuo hodati, uskoro smo kolica zamijenili biciklom guralicom, tako da opet idemo u jutarnje šetnje, ali sada je on taj koji upravlja prijevoznim sredstvom. Otkad je krenuo u vrtić, to nam je opcija za dane kad ostane kod kuće ili za vikend.

  Za razliku od večernjeg odlaska na spavanje, o dnevnom spavanju nisam razmišljala. Nisam planirala kad bi trebalo biti to vrijeme spavanja, kad bi mi najviše odgovaralo, jednostavno sam pratila kako bi on počeo pokazivati znakove umora i onda bih mu malo pomogla da zaspi tako što bih ga nosila, pjevala mu, tapšala ga po leđima dok leži na kauču ili bih ga zaljuljala u kolicima. U ovom slučaju bilo je više ”go with the flow”. I tako funkcioniramo i dan danas. Znamo da će popodnevno spavanje doći na red, ali kada, to je iz dana u dan neizvjesno. Ako idemo u vrtić, zaspi u autu i nastavi doma. Ako je kod kuće, nekad zaspi odmah iza ručka, nekad se borimo do 16 sati, a nekad ako baš ne ide, pustimo. Znamo da će se umoriti i zaspati lakše i ranije navečer. Nakon nekoliko epizoda prisilnog uspavljivanja shvatila sam da mi je lakše podnijeti da tu i tamo negoduje kroz popodne jer nije spavao, nego plač i vrisku jer ga pokušavam uspavati, a on iz nekog razloga ne želi ili ne može zaspati.

  I tako ja sama sa sobom često razmišljam jesam li možda od početka trebala inzistirati na rasporedu. Pogotovo kad vidim mame i djecu koja funkcioniraju kao sat. Točno se zna kad je ručak, kad je popodnevno spavanje, kad je vrijeme za slatkiše, kad je vrijeme za parkić, kad je vrijeme za kupanje, sve je u minutu isplanirano i to se poštuje jer inače je kaos. Na dane se divim i razmišljam kako dobro mi i funkcioniramo jer kad to vidim, ispada da mi živimo kaos. Onda stanem i zapitam se jesam li inače bila baš toliko isprogramirana i sjetim se da nisam. Da, u redu je imati raspored i neke okvirne obaveze i vrijeme predviđeno za njih, ali neposredno prije rođenja djeteta i pogotovo na porodiljnom, nisam imala niti plan niti fiksni raspored. Imala sam na raspolaganju dane za nas. Dane za upoznavanje, dane za prilagodbu, dane za uživanje. I ti su dani potrajali sve dok dječak nije imao godinu i pet mjeseci, a ja sam neočekivano počela raditi. Svaka od nas mama je različita i normalno je da imamo svaka svoj raspored i svaka svoje navike. A što se rutina tiče, da, istina je da one puno znače našim mališanima, istina je da ih sami traže kad vide da nešto nije kao inače, istina je da nas tako uče kako je ipak dobro imati u danu nešto čega ćeš se držati i što ćeš njegovati. Kad se to poštuje i kad se prati kako se maleni osjećaju i kako se ponašaju, pa im se prilagodimo koliko možemo, dani su lakši i ljepši, kako njima, tako i nama roditeljima.  

Izvor: Unsplash

A gdje je tata u cijeloj priči?

Vjerujem da su danas gotovo svi parovi odlučni u tome da oba roditelja sudjeluju u životu i brizi o potrebama djeteta od prvoga dana. Ipak, od samoga početka mamina je uloga mrvicu naglašenija, pa čak i ključna, počevši od poroda, preko dojenja, pa nadalje. Kako bi oboje sudjelovali koliko toliko ravnopravno, bitno se, kao i oko svega ostaloga, potruditi. Čini mi se nekako da mi žene krenemo ili tako da svoje partnere od početka uključimo i dajemo im prilike da i oni budu tu ili ih pak same odgurnemo sa strane jer možemo same ili želimo same ili smatramo da mi znamo bolje.

 Da, možda je nama ženama prirodno lakše premotati dijete, okupati ga, pobrinuti se oko njegovih osnovnih potreba, kasnije se s njima igrati, zabavljati ih i što već sve radimo, ali i naši muškarci sve to mogu uz malo truda. Neki imaju više volje, neki manje, ali nije da ne mogu. Ja imam sreću da je moj muž uvijek htio biti uključen, stoga je kod nas većinu vremena stvarno podjela zaduženja oko djeteta 50:50, ali želim skrenuti pažnju na to koliko svatko od nas ima različiti stil bavljenja djetetom i koliko je to u našem slučaju dobro za naše dijete jer se uči raznolikosti odmalena. Dok sam ja recimo u kućanskim poslovima, a dijete je sa mnom, potrudim se da je dijete uključeno. Pomaže usisavati, prska sredstva za čišćenje, briše površine, dodaje mi nekad ono što mi je potrebno, pustim da peremo suđe zajedno (čitaj: da se okupa dok pere suđe) itd. Sve to rezultiralo je njegovom voljom za sudjelovanjem u svemu što se u našem domu događa. Kad vidi da idemo ručati, on želi pomoći recimo sa donošenjem pribora. 

S druge strane, dok je muž u svom poslu, koji ima veze sa autima i sa vožnjom, pa se doma priprema tako što slaže što treba u aute, čisti ih, premješta po parkingu, naš dječak je s njim i on mu pomaže pospremati, zajedno se voze u autu po parkingu, on želi voziti kao i njegov tata i onda mu muž dozvoli da sjedne za upravljač i njih dvojica su najsretniji jer on vozi kao njegov tata. Svi ti boravci u autu i oko auta rezultirali su time da nam dijete uživa u vožnji i da govori kako će on jednog dana voziti, zna gdje se pale žmigavci, gdje se stavlja ključ, gdje se podešavaju svjetla, gdje se i kako otvaraju prozori, ali i time da imamo tantrum svaki put kad mu kažemo da ne može voziti upaljen auto jer je za to ipak premalen. 

Što se tiče igre, i muž i ja se volimo igrati loptom, stoga je u toj igri recimo svejedno koji od nas sudjeluje, ali muž se recimo više trudi da ta igra bude zabavna. Dok se ja jednostavno dodajem loptom i tu i tamo uzviknem “Gol!”, on je sklon skakanju, komentiranju, trčanju, stoga je i djetetu automatski veselije, zabavnije i zanimljivije. Ja obožavam čitati, stoga sam ja uglavnom zadužena za uspavljivanje uz priče i u tome i ja i malac uživamo jer se dajem maksimalno da ispričam priču što zanimljivije, sa različitim glasovima, tonovima, načinima za približavanje onoga o čemu pričam. Moj muž, s druge strane, nikad nije bio ljubitelj knjiga, stoga on kaže da tek mora naučiti pričati tako kako ja pričam. Kad idemo u šetnju pa uzmemo bicikl, ja ću se praviti da me malac mora uloviti, pa ću trčati i držati tempo kojim on vozi, a moj muž će većinu puta pustiti dijete da vozi u svom ritmu i upozoravati ga kad treba usporiti. Uglavnom, svatko od nas ima svoj stil, naše dijete zna što radi s kojim od nas dvoje, koje su mu granice kod mene, koje kod muža i sve to skupa jako dobro funkcionira. Drago mi je da je tako i da nam život to dozvoljava barem u ove prve tri kako kažu, najvažnije godine, ali bih voljela svakako da nam to kvalitetno provedeno zajedničko vrijeme i aktivnosti budu prioritet i tijekom cijelog njegovog odrastanja. Sklona sam mišljenju da ćemo na taj način i jednoga dana kada naše dijete bude odrasla osoba moći zajedno funkcionirati u skladu s obavezama, afinitetima i različitim životnim situacijama. A do tada, uživajmo! 

Izvor: Unsplash

Ah to roditeljstvo…

Gotovo dvije i pol godine otkad nam se pridružio naš dječak, nekako stekneš dojam da se život nas dvoje supružnika sve više vraća u normalu. Imamo više vremena svatko za sebe i za nas dvoje jer nas maleni ne treba baš stalno, zna se sam zaigrati, voli biti s drugim ljudima iz obitelji, sam traži da idemo kod bake ili kod ujaka. Uglavnom, život nekako poprima obrise onoga o čemu sam razmišljala dok sam bila trudna – bit će sve divno kao i prije, samo uz još jednog člana obitelji. I tako to sada biva…Usudili smo se otići i na vikend-izlet sami, pustiti dijete na brigu baki i djedu i toliko smo uživali svi troje da nam se čini kako bi to mogla postati češća praksa. Nas dvoje smo se opustili, bili smo na vjenčanju, okruženi odraslima, pričali bez upadanja u riječ, plesali, smijali se, nismo se morali stalno okretati i gledati hoće li nam dijete nešto srušiti ili će negdje pasti. Samo dva dana nasamo bila su dovoljna da napunimo baterije valjda za sljedećih godinu dana, takav smo osjećaj imali. Jedva smo ga čekali vidjeti kad smo se vratili, ali bili smo svjesni da je i nama i njemu odmor godio. On je pak bio u centru pažnje kod mojih roditelja, obilazio je okolo s mojim tatom, sve su mu želje bile ispunjene, sve je bilo podređeno njemu i on je uživao maksimalno. Bez problema je i odspavao prvi put u tuđem krevetu i između drugih dvoje ljudi, a ne između svojih mame i tate. I nakon svega toga ja razmišljam kako sam se samo trebala odvažiti na taj korak. Nisam si prije dozvoljavala niti razmišljati o nečem takvom, ali iza nas je toliko težak period da sam vapila za odmorom. Kako se vrijeme odlaska približavalo, ponekad bi mi naletjela misao „Pa kako će on bez mene, bez nas? Što ako bude plakao, a oni ga ne budu mogli utješiti?“, ali sve sam to svjesno zaustavila i rekla samoj sebi – nekad moraš probati i vidjeti kako ćete svi troje reagirati. I evo, taj famozni prvi put je iza nas i sve je prošlo u redu. Sad znamo da imamo tu opciju kad nam zatreba i odmah se nekako lakše diše. Imam osjećaj da je nakon dvije i pol godine baš nekako krenulo razdoblje vraćanja sebi, svojim radostima, svom vremenu. Nisam jedna od onih majki koje su prihvatile majčinstvo kao jedini način funkcioniranja i nisam se toj ulozi predala 100 % s namjerom da se nikad više ne bavim ničim drugim. Vjerujem da sam još bolja mama otkad sam se vratila na posao i otkad uživam u svim dijelovima dana, a pogotovo onima kad se vratim s posla i kad se vrijeme posvećuje isključivo obitelji. Primjerom pokazujem kako se može radosno ići na posao, kako postoje obaveze koje se ne mogu samo tako odgoditi ili zanemariti i kako se može imati vrijeme rezervirano samo za nas dvoje ili nas troje ako smo svi na okupu. Moj me dječak svaki dan vidi još sretniju i još zadovoljniju nego što sam bila prije. Da, porodiljni ima svojih čari, ali ima i povratak na posao. I majčinstvo je prekrasno, ali ne znači da nam „odrasli“ život prestaje jednom kad rodimo dijete. Jedno smo vrijeme svakako možda izolirani jer smo posvećeni brizi za ta malena bića, ali i ta malena bića polako postaju sve veća i život s njima postaje sve lakši i ljepši. Istina je i da su neke faze zahtjevnije od drugih i da su brige ponekad veće nego što su prije bile, ali sve je to dio tog roditeljstva na koje smo se sami s radošću odlučili. I iako ponekad mislim koliko sam luda jer mi dođe da bih opet sve ispočetka, činjenica je da mi život nikad nije bio bogatiji. I nikad se nisam osjećala snažnijom i sposobnijom nego sada jer idem naprijed iako nemam pojma što me čeka sljedeće, ali nekako se ispostavi da znam kako trebam reagirati, a kad ne znam, jednostavno tražim pomoć, čitam, pitam, gledam, promatram, i pokušavam u svemu tome uživati koliko god mogu.

Odgovori