Blog

Tabu tema: Kako se odgaja dijete

Dijete je na putu i što sad??? Kako ga odgojiti? Što s njime?

“Ne želim imati “razmaženo” dijete!”. “Moje dijete se sigurno neće tako i tako ponašati!”. “Moje dijete će imati sve što poželi!” “Moje dijete će od malena sudjelovati u kućanskim poslovima!”. “Moje dijete neće imati nikakve obveze, ima vremena u životu!”.

Barem okvirno, svi su unaprijed donijeli odluku kako žele da im se dijete (ne) ponaša. Kako to postići i je li to ispravno je puno veći izazov od bazičnog mišljenja o tome kako bi to trebalo izgledati. Slijede bezbrojna pitanja svojim roditeljima, a umiješaju se i partnerovi roditelji. Potom slijede pitanja prijateljicama i prijateljima koji već imaju dijete, analizira se svaki njihov postupak. Oni malo napredniji imaju i notes u koji to sve vjerno zapisuju. Potom se analizira od koga koji savjet preuzeti, koji je u skladu s našim (vašim) uvjerenjem.

Stigne dijete/djeca, a vi ni ne stignete do notesa. Pokušavate primijeniti bilo koje od onih pravila koja su vam se u onom trenutku svidjela i kojih se sjećate. Ne funkcionira, pokušavate iznova, krećete u novu potragu za savjetima, no i dalje ne postižete ono što želite…

Ljudi, roditeljstvo je najteža životna uloga koju ste sami odabrali i prvo na to morate biti ponosni! Sljedeće na što morate biti ponosni je trenutak kad ste shvatili da univerzalnog recepta za odgoj nema i da je svako dijete posebna prekrasna individua s kojom morate pronaći zajednički jezik da bi izašlo na pravi put! 

Tabu: Nisam roditelj, a pišem o roditeljstvu

Ovo je vrlo važna tema o kojoj treba govoriti, pisati, razgovarati i raspravljati.

Često i uvriježeno mišljenje ljudi je da ljudi koji nemaju djecu ne znaju ništa o djeci te nisu kompetentni raditi išta što ima veze s djecom i roditeljima. Tako se mnogi stručnjaci na polju razvoja, odgoja i obrazovanja susreću s komentarima poput: ” Što on/ona zna, pa nema djecu!”, “Ne može mi nitko reći da je stručan dok god nije iskusio kako je to imati svoje dijete!”, “Vidjela/vidio bi ona/on da imaju svoje dijete, što misli da je to samo tako!”, “Ona/on ti je hladna/hladan prema djeci jer nema svoju!”, “Nema ti on/ona osjećaja za djecu!”. Oni malo “blaži” samo “nevino” upitaju: “A jel ima / imate li i svoju djecu?”. Ja osobno sam se susrela sa svim ovim pitanjima i još uvijek se susrećem. Ne samo od strane roditelja.

Razumijem takvo razmišljanje jer i ja se isto pitam kako to vatrogasci znaju gasiti vatru, a nije da kod kuće svaki dan projiciraju požar. Pitam se kako doktori znaju liječiti ljude iako kod kuće nemaju sve te iste slučajeve. Pitam se kako veterinari uspješno liječe životinje, a sigurno svi kod kuće nemaju i ribicu i papigu i konja i psa i šišmiša…. Shvaćate li sad koliko je to suludo?

Cijenim sve stručnjake na polju razvoja, odgoja i obrazovanja koji imaju svoju djecu i rado uz svoje već stečene kompetencije daju i primjere iz vlastitog života- to je neizmjerno bogatstvo! Cijenim i sve roditelje koji su nesrodnih kompetencija te također rado dijele primjere o roditeljstvu, razvoju, odgoju, obrazovanju iz vlastitog iskustva. Ono pri čemu treba biti oprezan u slijeđenju njihovih primjera je spoznaja da svaki roditelj, dijete i njihovo okruženje nisu jednaki. Tako vaša prijateljica vrlo uspješno svom djetetu postavlja određene granice, a vi radite sve potpuno jednako i ne uspijeva vam. To je sasvim normalno jer prvo vi niste iste osobe, a i djeca se uvelike razlikuju. Često i kod djece istih roditelja nisu primjenjive iste metode za svako dijete.

Isto tako, normalno je da ja koja nemam djecu ne znam neke roditeljske stvari, ali vas mogu razumjeti, poslušati, prilagoditi metodu koja odgovara baš vama i vašem djetetu. Normalno je da ne znam koje su pelene, bočica i duda najbolji za vaše dijete, normalno je da ne znam koje je vrijeme hranjenja najbolje jer to ovisi o mami i djetetu i njihovom ritmu dana. Ono što ja kao stručnjak znam jest da koliko god je svako dijete individua za sebe, tako je i s roditeljima. Svaka metoda, teorija i praksa mogu se i moraju prilagoditi svakom djetetu, a tako i svakom roditelju. Jedino tako grade se kvalitetni i kompetentni roditelji te se ostvaruje optimalna dobrobit za razvoj djece.

Ono što želim reći je da smatram i stojim iza toga da nije u redu procjenjivati određene stručnjake prema tome jesu li roditelji ili ne. Ovime također iskazujem podršku svima onima koji se susreću s takvim komentarima te im to utječe na samopouzdanje i samopoštovanje. Nisam dopustila da na mene takvi komentari utječu, iako moram priznati da ih nije lako čuti i nije da te bar u jednom trenutku ne povrijede. Mislim da je potrebno o tome govoriti jer takvi komentari ne bi trebali biti dio naše svakodnevice. Mišljenje drugih ne možemo promijeniti niti to želim. Osvijestiti druge o ovoj temi je više nego nužno. Želim javno dati poruku svima- nije vaša stvar ima li netko dijete ili ne te koji je razlog tome, ako je osoba stručna-stručna je. Ako nije, ne pripisujte to tome što ima ili nema dijete. 

Okruženje povjerenja

Kao roditelji, naravno da želite da vam dijete uvijek govori istinu i da budete upoznati s većinom njegovih aktivnosti tijekom odrastanja. Želite imati povjerenje u svoje dijete i želite da vaše dijete ima povjerenja u vas. Često čujem da roditelji žele biti prijatelji sa svojim djetetom. Vjerujte mi, povjerenje se može izgraditi i postavljanjem granica.

Kada je u pitanju povjerenje, kao i kod odraslih, da biste ga dobili, morate ga i dati. Krenimo od vaše iskrenosti prema djetetu. Vrlo važno pravilo svake komunikacije s djetetom je: “Nikad ne lažite dijete, nikad!” Nemojte djetetu obećavati ono što unaprijed znate da nećete ispuniti, a samo da biste ga smirili u određenoj situaciji.

 Na primjer, u ranijoj dobi dijete ne želi spavati , a obećate mu da će, ako ode spavati, sutra ići na dugo planirano putovanje. Nemojte to raditi ako to stvarno ne mislite. Koliko god vam se čini da je dijete “malo” i ne razumije – itekako razumije i dobro pamti.  Dijete školske dobi ne želi učiti, a obećate mu novi mobitel ako počne učiti i popravi ocjene (bit će govora o nagradama), ali to uopće ne namjeravate učiniti. Ne, to nije situacija koju će dijete zaboraviti, kao što se možda nadate i vjerujte, loše će utjecati na njega.

  Što je s djetetovom iskrenošću prema vama? Djeca skrivaju ili preoblikuju istinu ako žive u okruženju u kojem se istina ne cijeni. Uz to, djeca ne govore istinu kad misle da ju ne bi smjeli izreći. To je zato što misle da vas trebaju zaštititi ili vas ne žele ljutiti, rastužiti ili ne žele biti “kažnjeni”. Navest ću vam nekoliko primjera za gore navedeno. Vaše dijete u vrtiću ne želi jesti i vi više puta naglašavate da ste tužni zbog toga. Vaše dijete ne želi da budete tužni i reći će vam kako je jelo svaki put (srećom, u toj situaciji to možete provjeriti).Bilo bi dobro da svoju tugu ne povezujete s djetetovim ponašanjem (ne navodite tugu kao posljedicu djetetova ponašanja), već potražite uzrok takvog ponašanja i pokušajte ga riješiti. Nadalje, postoje situacije u kojima ste možda burno i negativno reagirali na djetetovo ponašanje. To također može izazvati situaciju u kojoj vam dijete prestane govoriti sve ili prestane govoriti istinu. Svojim negativnim komentarima i reakcijama na ponašanje vašeg djeteta ne izgrađujete povjerenje s djetetom, a samo ponašanje se neće promijeniti. U ranijoj dobi to može izgledati bezazlenije, ali kasnije dijete skriva  ocjene, prijatelje, simpatije….

Vi ste uzor djetetu, vi ste njegovi roditelji koje on uvijek želi zadovoljiti u svakoj situaciji i želi da budete sretni i ponosni na njega , da ga ne uspoređujete i ne kritizirate, a ne da ga kažnjavate zbog određenog ponašanja koje uopće ne zna zašto manifestira. Ne povezujte ponašanje svog djeteta s negativnim emocijama i uvijek slušajte dijete, strpljivo i s povjerenjem. Možda je ta loša ocjena rezultat nečega drugog na čemu možete raditi zajedno. Možda vaše dijete ne želi jesti u vrtiću, jer je za njega novo okruženje. Uvijek budite iskreni prema svom djetetu, poštujte ga i slušajte ga. Vjerujte svom djetetu kako bi vam moglo vjerovati!