Kako izgubiti kontrolu nad svojim fokusom

Hvala službenoj fotografkinji Samoborske zimske trail lige

  Pišem o svom trail iskustvu budući da je to aktivnost koja me najvišim intenzitetom izbacuje iz moje zone udobnosti te najsnažnije razbija moja ograničavajuća uvjerenja (uvjerenja koja mi ne služe). I sama se bavim savjetodavnim radom pri čemu se sve učestalije  spominju zone udobnosti te izlazak iz njih. Također sve učestalije se govori o uvjerenjima koja nam ne služe te kako ih odbaciti. Kako bih vjerodostojno o tome mogla govoriti i progovarati, iskustvo toga mi je jako važno.

–  Zona udobnosti nije loša. Nekad se u njoj treba i zadržati. –

Trail je za mene takvo iskustvo jer svi ostali izlasci iz moje zone udobnosti su donekle planirani i do neke mjere u mogućnosti moje kontrole te do neke razine predvidivi. Ovo je situacija koja me svaki put uči novome. Uči me o mojim obrascima ponašanja, o djelovanju te primjeni naučenih tehnika i metoda. Čitati, učiti i naučiti možemo svi. Interpretirati znanje možemo svi. Iskustvo je ono što tome daje vrijednu notu i vjerodostojnost poučavanja te prenošenja znanja.

 Mindfulness tehnike koje prakticiram već više od godinu dana pomažu mi u zadržavanju i vraćanju fokusa. Fokus je važan za svakodnevno funkcioniranje, za neke aktivnosti manje, a za neke više. U svijetu mnogostrukih senzacija i podražaja lako gubimo fokus. To je u redu. Važnije je osvijestiti gubitak fokusa i vratiti ga nazad.

Par dana prije prethodnog trail iskustva, trenirajući trčanje – trenirala sam svoj fokus, to jest vraćanje fokusa. Jedna od metoda je i metoda disanja. Pri trčanju i trail trčanju vrlo je teško usmjeriti se i koristiti isključivo ovu tehniku kako bismo vratili fokus. Samim treningom trčanja to možemo kontrolirati i održavati stabilnim ritam disanja te na taj način vraćati svoj fokus. Brzim trčanjem, odnosno svojevrsnom utrkom, disanje nije uvijek ritmično, posebno ako su dijelovi staze uzbrdo, dijelovi nizbrdo, s preprekama, ravni… Na spomenutom treningu trčanja cilj mi je bio što brže istrčati određeni broj kilometara. Svoj pogled usmjerila sam na određenu udaljenost od sebe, svoje misli usmjerila sam na samo jednu za mene motivirajuću misao (jednu istu ponavljajuću) i bila sam jako brza. U svakom trenutku kad sam krenula misliti (važno: ja sam krenula- odražava kontrolu nad vlastitim mislima) o nečemu drugom, osjetila sam kako mi je tijelo teže, malaksalo, sporije. Takvi su mi bili i vremenski rezultati. Kad sam gubila fokus, bila sam sporija i obrnuto. Na tom treningu uspješno sam vraćala fokus sebi poznatim tehnikama. Isto je trebalo primijeniti i na trailu par dana nakon. (Ovdje također skrećem pažnju na to kako učene kontrolirane situacije u konkretnoj stvarnoj primjeni dobivaju drugu dimenziju i značaj.)

Primjena naučenog, iskušanog, istreniranog ovaj put nije uspjela. I to je ono što iskustvo primjene čini vrijednim izvorom novih znanja. Kako sam izgubila fokus i to svjesno (krivo sam ga usmjerila):

  • Dopustila sam da mi informacija o brzini prijeđenih kilometara utječe na tok misli
  • Dopustila sam mislima da nastavljaju svoj niz, da se izgube i dadu težinu mom tijelu
  • U početku sam donekle uspješno vraćala fokus (za vrijeme trčanja slušam podcast kako bi uz pomoć auditivnog dijela vratila fokus i neke dijelove i sad znam potpuno napamet, dok se nekih ni ne sjećam- to su oni kada sam gubila fokus).
  • Kako je bivalo sve teže i što sam dublje zalazila u šumu, činilo mi se kako sam sve sporija (kako se gubi fokus misli, tako se odražava i na tijelu) te je to izazvalo novi tok misli. Te misli pratila je misao kako gubim fokus.
  • Podcast je bio prekratak, što sam znala, no nisam znala da neće nastaviti novi, već je počela glazba koja je bila potpuno neprimjerena mojim interesima i potrebama. To mi je počelo smetati i dopustila sam da mi smeta.
  • Više nisam mogla vratiti fokus. Misli su bivale sve kaotičnije, izvor zvuka bio je stravičan, disanje nisam mogla ujednačiti. Potom su krenule emocije.
  • Osvijestila sam da više ne trčim ni na ravnom jer sam potpuno izgubila fokus i umjesto da ga polako vraćam, prepustila sam se pa čak i stala što inače ne radim jer je težina mojih misli nadvladala snagu tijela.

Tako izbezumljena i potpuno izvan fokusa i svjesna toga (što dodatno utječe na stanje), srećem fotografkinju. Pritom se mislim kako je ovo potpuno pogrešan trenutak za susret jer ne mogu ni emocije više kontrolirati, a još manje svoje djelovanje. Ne znam jesam li ju uopće pozdravila (inače se i nasmijem i pozdravim ju). Svojim „Bravo!“ kao čarobnim štapićem makla je moj tijek misli i vrlo brzo sam donekle vratila fokus. Iz kaosa je teško doći u stanje stabilizacije toliko brzo pri stresnoj situaciji.

Vremenski sam bila odlična, čak puno brža nego prije, a staza je k tome bila zaleđena. No, bila sam ljuta jer sam dopustila da vanjske informacije utječu na gubitak fokusa, na moju potpunu obuzetost gubitkom fokusa umjesto da ga vratim (a imam sve resurse za to). Sada sam zahvalna za to iskustvo jer mi je ponovno potvrdilo da iskustvo primjenu čini vrijednom i oživljava znanje koje imamo.

Daria Antonović

Objavio razvojbeztabua

Odgojiteljica, NLP master i coach, life coach, mindfulness trener, Positive discipline parents educator

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: