Kako je „Ako želiš raditi na sebi idi u knjižnicu, a ne u teretanu“ postalo „Ako želiš raditi na sebi idi u teretanu!“

Ovaj članak nikako nije namijenjen sportašima, budući da se ni sama ne svrstavam u tu kategoriju. Baš suprotno, namijenjen je ljudima koji rade  i žele raditi na sebi.

Pisala sam već o svom sudjelovanju na trailu i svojim uvjerenjima koja mi ne služe te kako neka od njih uspješno mijenjam, a na nekima još uvijek radim. Koga zanima, nek se slobodno osvrne na neki od prošlih članaka.

Rad na sebi je nešto što se za mene podrazumijeva i koliko god već zvuči otrcano to je zaista poput jutarnje higijene. Postoji niz metoda i tehnika kojima pojedinac može raditi na sebi, krenuti raditi na sebi, ustrajati u tome. Može to raditi samostalno ili kroz neki vid suradnje s mentorom/coachem/savjetnikom/psihoterapeutom….

Većina krene raditi na sebi iz svog unutarnjeg svijeta pa se sadržaji kojima se bave temelje na razvoju mozga, mentalnom sklopu, emocionalnom funkcioniranju selfa. I sama sam ta. I priznam da to jest važan dio rada na sebi. S moje sadašnje točke gledišta to je važan, ali nikako jedini dio rada na sebi.

Kad krenemo čitati knjige, proučavati znanost, učiti putem edukacija/tečajeva/radionica, odlaziti na savjetovanja/terapije… mi svakako radimo na sebi i na način kojim si to dopustimo proničemo u svoje dubine. Najčešće to izgleda tako da podcrtavamo sadržaje knjige koji rezoniraju s nama jer knjigu koja ne rezonira u tom trenutku teško nam je upijati. Tako mi se i samoj dogodilo s knjigom „Moć sadašnjeg trenutka“ (Tolle) i biografijom Steve Jobsa. Obje knjige krenula sam čitati (svaku u različitom životnom razdoblju) i nije išlo. Ostavila sam ih sa strane i svaku od njih pročitala s užitkom i tečno par godina nakon. Dakle, nisam izišla iz svoje zone udobnosti. Nije išlo i ostavila sam ih dok ne budem spremna za njih. I to je u redu. To je „soft“ način rada na sebi. Nakon što sam sazrjela dovoljno da ih pročitam, ujedno sam i uvidjela koje promjene su se dogodile u mom osobnom razvoju, što je vrlo značajno.

Edukacije koje sam pohađala odvijale su se na način da je sadržaj koji je rezonirao sa mnom lakše  dopirao do mene. Onaj koji je bio level iznad nisam dobro usvojila i neke stvari su mi tek sad konkretnije jasne. Dakle, i to je bila „soft“ metoda rada na sebi. Pri svakoj vježbi u kojoj na tim treninzima izlažemo sebe, ja vrlo dobro znam postaviti svoj zid i odrediti svoje granice prepuštanja vježbi. To nije rad na sebi jer tada dobijem puno manje iz određene vježbe. Dobro je ukoliko savršeno dobro razumijem i mogu to kasnije primijeniti u razgovoru/radu sama sa sobom, što i radim, no nije jednako dobro kao da sam potpuno prihvatila određenu vježbu. Ovo bi kod mene bila „light soft“ tehnika rada na sebi. A još više „light“ je kad dobijemo neku zadaću (konkretnu, primjenjivu, s ciljem rada na sebi). Vrlo često je odradim jer sam ja odgovorna i zadaće se pišu/rješavaju/odrađuju. Zapravo, neke nikad ni nisam odradila kad se malo bolje sjetim. To definitivno nije rad na sebi, posebno ako si prepušten svojoj dobroj volji i omogućeno ti je da sam određuješ tempo, granice, sadržaj…. To je privid rada na sebi. Čast iznimkama koje se istinski i zagriženo uhvate u koštac sa svime i zaista srčano guraju naprijed (bila sam i u takvim fazama).

Kako sam onda došla do toga da rad na sebi počinje u teretani? Ne počinje, važan je i ovaj prvotno spomenuti dio, ali itekako je važan i dio u koji se upuštamo, a ne moramo. Tko godinama već ide na neku vrstu treninga svakodnevno i ne preskače (osim u stvarno opravdanim rijetkim situacijama)? Tko ne preskače, ali barem par puta  mjesečno se do zadnjeg trena premišlja oko odlaska?

Trčanje/treninzi su nešto što ne moramo (osim ako smo profesionalni sportaši ili nam je iz nekog razloga propisano). Ja sada govorim o aktivnostima koje ne moramo. Ok, tko bez iznimke svakodnevno kontinuirano dulje vremena ima takvu neku aktivnost (ne šetnju)? Godinama već trčim i uz to idem na neki oblik treninga (fitness/pilates/teretana…). Ali te godine nisu bile u kontinuitetu (tek posljednje 2 potpuno kontinuirano). Za kontinuitet u nečemu što ne moramo potrebni su: ustrajnost, dobro posloženi priroriteti, upornost, volja i kad je nema, odlazak bez obzira na razinu motivacije, angažiranost, snaga uma i prihvaćanje i razumijevanje sebe. Poseban značaj imaju aktivnosti u kojima nam netko drugi određuje tempo jer nas gura izvan granica naše udobnosti, a to je itekako potrebno kako bismo razvijali svoj um i osvještavali što se to u njemu zbiva. Od jednostavnog „ne da mi se danas“ pa ipak odemo do „ne mogu ja ovo nikako“ pa ipak možemo.

Svakako ni u čemu ne treba pretjerivati pa ni u takvim aktivnostima. Rad na sebi na ovaj način ne znači pretjerivanje s vježbanjem te ne otklanja mogućnost odmora. Da bismo imali mjeru u tome i znali što nam je zaista potrebno isto je odraz rada na sebi. Iznijela sam samo neke postavke, razradu ostavljam vama na promišljanje i komentiranje i baš me zanima na kojoj ste razini rada na sebi s obzirom na ovu točku gledišta.

Sada ću se kratko osvrnuti na svoje prethodno trail iskustvo i uvide u um koje sam tada dobila. Jednom kad kreneš na stazu nema povratka jer je puno teže vratiti se (što mom umu otežava proces). Prošla subota bila je rezervirana za Nlp master, no u petak poslijepodne saznajemo da se neće održati. Super jer mogu ići na 4. kolo trail lige. Nakon 3. kola koje je bilo izrazito traumatično za moj um i emocije, ja sam u taj petak osjetila toliko uzbuđenje smatravši kako je subota idealan dan (nije bilo novog snijega, najavili su sunčano vrijeme)! Ono što me brinulo je to da nisam imala svoj dan za odmor što mi je izrazito važno, no ja ipak odlučujem ići svjesna umora svog tijela. Ujutro se budim s mučninom u želucu i mojim vječnim pitanjem ovog puta sebi: „Pa dobro, Daria, što ti to treba? Čemu? Sjećaš li se mučnine i nelagode na stazi prošloga puta?“ Ja ipak idem. Vrijeme je zaista idealno. Krenem i pri samom početku svoje jurnjave pojavi se prvi važan uvid! Tada mi je napokon postalo jasno koji k… je ljudima koji to trče! Jasno mi je i sada znam zašto i ja to trčim! Meni to služi za preispitivanje sebe, svojih mogućnosti, svoga uma, za odnos sa sobom i odnos sa životom! Teško je i ja to trčim jer je moj um snažan, a moje emocije postoje i bez obzira na to ja idem dalje i poigravam se sa svakim novim iskustvom na stazi! Trčim i smijem se i od silnog uzbuđenja i zanosa, nakon vrlo kratke dionice, na prvom usponu poželjela sam stati. Ne znam što mi se tada dogodilo. Samo sam htjela stati, sjesti i odustati. Jer sam se sjetila kako izgleda nastavak i nisam to htjela ponovno prolaziti jer mi je teško. Nastavila sam! Bila sam 8 minuta brža nego prvi put i 13 minuta brža nego prethodni put. Putem sam doživjela najneobičniju ozljedu ikad i dalje sam nastavila. Toliko sam srčano i slobodna uma trčala da je moje tijelo to na taj način i prihvatilo! Po dolasku na cilj, organizatori jedan drugome kažu naše brojeve i onda nas upisuju u kompjuter. Pred ciljem, ja jurim i mislim kako me ne vide (oni sve vide naravno) i počnem vikati uzbuđeno: „Evo me , evo me, gotova sam! Triiii- četiriiii- četiriiiii ! Gotova, ljudi bilo je predobro, bravo!“ Tako sam ja prošla kroz cilj. Oni su jedva uspjeli izustiti jedan bravo od mog monologa!

Kad prolazim kroz izazovne situacije, samo se sjetim i kažem sama sebi. „Pa ti Daria, trčiš težak trail, samu sebe izbacuješ iz zone udobnosti bez ikakvog valjanog vanjskog razloga!“ i sjetim se svakog iskustva na stazi i transformacije uma te to primjenjujem na svaku situaciju koja mi izaziva nelagodu i izlazak iz moje zone udobnosti. Utjecalo je i na to da sam netom prije nastanka ovog članka samo tako istrčala 10km na atletskoj stazi. To je moje prvo ozbiljno trčanje na takvoj stazi (već sam pokušavala i odustajala) jer  trčanje po kružnoj stazi gdje jedan krug nije kraj (psihologija uma) meni je jako izazovno. Prva 4km su mi bila jako naporna za um, kasnije se um posložio jer mu je to sad već dio rutine preslagivanja.

Daria

Objavio razvojbeztabua

Odgojiteljica, NLP master i coach, life coach, mindfulness trener, Positive discipline parents educator

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: