Kako su NLP (neurolingvističko programiranje) i trail trčanje povezani?

U mojoj glavi vrlo jednostavno. Subotama kad nemam predavanje iz NLP mastera, idem trčati trail, što dovodi do jednostavnog zaključka- da nisam izabrala ići na NLP predavanja, mogla bih izabrati trčati svaku subotu (i tu se sad moj NLP trener lagano (p)o(d)smjehuje, barem se nadam).

Šalu na stranu, želim vam opisati svoje trail iskustvo uz primjer kako mi je NLP pomogao.

Prije svega, vratit ću vas u daleku prošlost. Kao mala sam bila poprilično nespretna (uvjerenje koje sa sobom nosim i danas i ne služi mi niti malo). Nisam znala napraviti kolut naprijed, možda ni sad ne znam. Kolut unazad mi već izaziva ozbiljnu mučninu pri samoj pomisli (um i tijelo su dio istog sustava). Ako smo na satu tjelesnog trebali trčati – ja nisam mogla izdržati niti jedan krug. Šest minuta trčanja u osmom razredu za mene su bile vječnost koju nisam doživjela jer niti minutu nisam mogla trčati. Tada sam imala sasvim normalnu kilažu i bila sam dijete koje se igralo na ulici. Ali tjelesni – uh! No, nisam poput današnje mladeži sjedila sa strane – ja sam ustrajno marljivo vježbala apsolutno svaki sat (angažman i rutine). Neke sam aspekte vrlo dobro i uvježbala do osrednjeg performansa. Na prijemnom za faks zadatak je bio preskočiti kozlića – velikog, većeg od mene (poprilično sam niska). Znate što se dogodilo? Od silne želje i silne siline – srušila sam ga (kad nešto prejako želimo, može nam se dogoditi da to ne dobijemo baš zbog energije te želje i pogrešno usmjerenog fokusa)! Srušila sam kozlića na prijemnom!!! Bože dragi….

Ok, s 25 godina sam počela trčati! Bilo je ljeto i mojoj prijateljici Dariji (imamo isto ime, da) je bilo dosadno pa smo tako odlučile trčati. Ona koja se bavila sportom i ja koja…koja ništa. Nismo mi puno razmišljale pa se krug oko grada činio sasvim ok ruta (10ak km). To je bio prvi i zadnji put da danima nisam mogla hodati. I tako, krenem ja tad pričati ljudima kako ja trčim s ni manje ni više nego Darijom. Možete li zamisliti što su mislili u svojim glavama (poznavajući moju sportsku scenu otprije)!

Između 25. i 30. trčala sam poluredovno, kako kad sam imala vremena, tj. izabrala imati vremena za to. I sad sam već ozbiljno počela nabrajati goleme brojke pa ćemo tu stati s godinama. Planinariti (amaterski) sam počela prije neke 3 godine i ne idem uopće često koliko bih htjela. Ne osjećam se ugodno ići sama, nisam se osjećala ugodno učlaniti se u neko društvo jer kad oni vide moje sposobnosti – ostavit će me da ih čekam na jednoj točki i gotovo. Tu me još uvijek prati moje uvjerenje o nespretnosti.

Sadašnjost, to jest nedavna prošlost. Rujan je, selim se u drugi grad. Vikendima mi je poprilično dosadno jer ja biram vikendima se odmarati. Nailazim na prijave za trail po samoborskom gorju i automatski se bez razmišljanja prijavljujem. Sva sretna javim se bratu i pitam ga što je uopće trail. To je planinsko trčanje. Dobro, sigurno se radi o nekoj lakšoj stazici kad je namijenjena trčanju (osobna pretpostavka temeljena ni na čemu). Samo da napomenem da sam prije 2 godine ponovno krenula trčati i bila sam u takvoj formi da sam plakala trčeći rutu od 4km. Sad svakodnevno trčim oko 8km bez problema (tolika je duljina staze) i povremeno odem na dulju rutu od 10 – 17km. Prilikom prijava, dvoumila sam se želim li se prijaviti na kraću (8.8km) ili dulju stazu (16.5km) jer sam ja toliko sigurna da bih ja s lakoćom prešla tih 16.5 (precjenjivanje svojih mogućnosti temeljeno na nepoznavanju materije).

Dobili smo mapu ( zaboravila sam napomenuti kako se poprilično loše snalazim u prostoru – to uvjerenje koristim kako bih radila na njemu), moja staza je ipak kratka i ništa mi nije jasno jer nikad tamo nisam bila. Mjesec dana je do prve utrke od 15. Imam vremena otići na stazu i upoznati je prije nego se uputim u trail iskustvo. Ne odem naravno jer i dalje mi nije ugodno samoj, nikad nisam bila…Za plasman u poretku potrebno je trčati pola. Ne mogu (ne biram) ići na prvo kolo jer imam predavanje. To značajno utječe na moju percepciju sudjelovanja nakon što su svi već upoznali stazu.

Kreće moje prvo sudjelovanje. Užasna nelagoda zbog nepoznatosti staze, uvjerenja kako sam spora, uvjerenja kako su svi bolji od mene, uvjerenja kako sam nespretna…. I za mene „Važno je sudjelovati“ nije neka opcija samozavaravanja! Sudjelovati i dati sve od sebe – to već ima smisla. Krećemo, trčim iza 2 žene od kojih jedna drugoj objašnjava pravila, trikove za snalaženje, tehnike. Držim se njih jer one znaju što rade. U jednom trenutku su mi prespore i ne želim ih obići jer ne mogu ja puno brže, izgubit ću se (ograničavajuća uvjerenja). Ipak se odlučim na to i nastavljam dalje. Postižem na trenutak onaj željeni flow i smijem se i uživam. Toliko je lijepo, priroda je prekrasna, staza je odlična… I onda krene misao koja me prati apsolutno svaki put – „Što nije u redu s ovim ljudima koji ovo trče? Kojih oni ozbiljnih problema u glavi imaju da trče ovim stazama???“ I onda osvijestim pripadnost „tim ljudima“. Ok, znam ja koje ja probleme imam, a jesu li oni uopće normalni? (ovo nije vrijeđanje, već lagani humor koji mi olakšava to brdsko, planinsko, samo uspon i još uspona i još uspona – iskustvo). Nailazim na strmu nizbrdicu i vrlo rijetko sam uspjela sama sići pri takvim nagibima. Sad sam sama. Prolaze natjecatelji, jure pored mene. Svatko je pitao je li sve u redu, treba li mi pomoć (koja moćna zajednica). Prvo sam govorila kako sam nespretna, a onda sam promijenila retoriku i počela sam govoriti „Ne treba mi pomoć, u redu je, ovo je sad borba s mojim umom i ja je moram riješiti. Zato sam tu“. I uspjela sam! Dok sam kojih par minuta stajala, proučavala sam načine na koje drugi ljudi silaze (to isto radim svaki put iako više ne stojim) i njihove tehnike prilagođavala sebi (modeliranje). Trčeći dalje, 15ak minuta pred kraj volonteri su nas dočekali hrabrenjem, plijeskom i poklicima kako je još malo ostalo! U tom trenutku moje tijelo je već poprilično umorno, glava se posvađala sama sa sobom niz puta i to ohrabrenje je sve! Apsolutno utječe na energiju kojom nastavljam. I onda nakon nekog vremena shvatim kako njihovo malo i moje malo uopće nisu jednakim mjerilima mjereni i tješim se kako je to bio psihološki trik koji im je i uspio. Plačem od svega na cilju i plačem jer sam uspjela! I imam super rezultat!

Idući trail nakon 2 tjedna čekale su me neke umne pretpostavke koje bi me lako mogle zavarati, a to su: poznatost staze, svjesnost mogućnosti prvog puta i bolja utreniranost. Točno  na predavanju NLP-a subotu prije smo osvijestili kako nam poznatost situacije utječe na percepciju, kako nas može zavarati i utjecati na to da postignemo lošiji rezultat jer smo opušteniji, mislimo kako je lagano jer smo to već iskusili. Znajući sve to i primijenivši (uz pokoju misao – ovog uspona nije bilo prošli put i koji je …. ljudima da trče ovo?!) bila sam brža! 15 sekundi je 15 sekundi! Bila sam brža,a bilo je snijega i putem sam razbila svoje uvjerenje o nesnalažljivosti te uzela štap koji mi je olakšao onaj famozni spust uz modeliranje novih tehnika! Ujedno sam se dosjetila i primjene znanja s treninga – bočno hodanje u čučnju, što ne bih mogla da sam upala u stanje straha i panike. Na moju percepciju uspjeha dodatno utječe spoznaja da trčeći osvojimo čak 2 vrha (toliko o jednostavnosti staze).

Dan prije ovog traila, razmišljala sam o tome što jesti i piti za više energije, kako si olakšati i osvijestila sam kako bi bilo idealno da postoji energija za um jer nije stvar energije tijela (kod mene) nego energije uma. Da bih uspješno istrčala stazu, um mora biti dobro konfiguriran i koristila sam sve resurse koje sam imala da bih osnažila um.

Treći put bi mogao biti piece of cake! Ali ne! Točno 2 dana prije padne novi snijeg, puno novog snijega! Veselim se jer jako volim snijeg i pred kraj dana se sjetim – trail! A ne mogu izostati jer onda nemam kad nadoknaditi (jer biram ići na NLP predavanje ostalim subotama i to je gotovo jedina poveznica NLPa s ovim trailom). Svane ta subota, oblačna, siva, hladna. Ja idem jer ja ću odustati samo ako oni otkažu. Podrška sa strane mi svaki put kaže da se samo vratim ako ne ide. Ja svaki put ponavljam da je teže vratiti se svim tim nizbrdicama nego nastaviti dalje. Ovaj put sam uzela i svoje štapove (koje sam imala otprije, ali ih nikad nisam koristila i baš sad je odlično vrijeme za još jedan izlazak iz zone udobnosti mog uma). Dođem tamo. Zavija vjetar, nosi snijeg, hladno je , tlo je bijelo, zrak je tamnosiv. Na moju percepciju kretanja utječe rečenica organizatora da možemo odmah krenuti i ne trebamo čekati start (koji je predviđen za sat vremena) jer je jako hladno. Hm…je li hladno ili su najavili nevrijeme, je li ovo sad neki psihološki trik…. Toliko me obuzeo strah da sam jedva krenula, ali sam krenula. Bez očekivanja. Idem koliko ide. Trčim koliko mogu i ostatak hodam. Na moju percepciju utječe i činjenica što je nekako malo ljudi (oni vjerojatno nemaju NLP drugim subotama). Krenem, trčim, dobro je, ide, nije strašno…. Uspon na prvi vrh je bio donekle ok, činilo mi se kao da sam brže prošla taj dio puta. Famozna nizbrdica, iskoristila sam savjet osobe od prošlog puta – samo proskijaš do dolje. Moj um je procijenio da ja u jednom dijelu to zaista i mogu i vrlo brzo sam se spustila. I tada kreće borba uma i tijela. Nema kraja. Nigdje. Sve je bijelo, staza je uža, od magle i oblaka se gotovo ništa ne vidi (osim bijelog snijega). Vjetar fijuče, a moje tijelo ne može. Noge mi propadaju u snijeg i onaj prvotni strah mi je uzeo zaista dosta energije. U tom trenutku osviještavam da mi i um zakazuje i odustaje. Pogađate javlja se rečenica u ekstremnijem obliku : „ J… što je ovim ljudima? Pa kako mogu ovo trčati? Tko se prijavljuje na ovakve stvari?!“ i ponovno spuštanje na zemlju u obliku – i ja sam ti ljudi. 20ak minuta pred ciljem ja više ne mogu. Ne ide. Ali ja idem s pozitivnim samogovorom. Konstantno si ponavljam kako sam najteži dio prošla, kako imam još malo i kako zaista moram što prije van iz te šume! I govorim si – još malo, još malo, možeš ti to („Možeš ti to“ je rečenica koju sam na NLP practitioneru osvijestila uz pomoć kolegice koja je radila sa mnom. Utječe na sve što radim i dio je mog svakodnevnog poticajnog samogovora na svjesnoj i nesvjesnoj razini.) I tada se sjetim onih volontera s mog prvog traila i pobudim onu energiju koju sam tada imala! Počnem se smijati, ugledam cilj i počnem plakati, brzo se vratim u prvobitno stanje i izdržim do kraja u svom najbržem tempu! I – samo 3 minute sporija nego prva dva puta!

Ne mislim kako bi svi trebali ovoliko izlaziti iz svojih zona udobnosti. Ja to radim jer znam snagu svog uma i jer ga volim preispitivati. Također volim mijenjati svoja ograničavajuća uvjerenja, a to trčeći po asfaltu nije baš moguće. Svjesna sam i svakog trenutka kad moj um pada u drugi plan i biva preplavljen emocijama, i biram što ću tada učiniti (ostati u stanju preplavljenosti ili vratiti djelotvoran um). Ne znam koje tehnike i metode koriste bolji od mene (u trailu), no svakako ih planiram pitati jer me to jako zanima. Možda nemaju ograničavajuća uvjerenja vezana za ovo iskustvo i time im je u startu lakše. No svakako želim čuti i izvući iz njih model koji će prilagođen služiti i meni.

Objavio razvojbeztabua

Odgojiteljica, NLP master i coach, life coach, mindfulness trener, Positive discipline parents educator

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: