Uloga majčinstva

Photo by Markus Winkler on Unsplash





O majčinstvu i izazovima koje nosi sa sobom, o lijepim i nešto manje lijepim stvarima moglo bi se puno pisati i raspravljati. Pišem iz uloge stručnjaka za rani odgoj i obrazovanje te savjetnice za roditeljstvo. Pišem o onom dijelu majčinstva o kome se rijetko govori i koje često biva predmetom osude. O načinima i izjavama osude ovdje neće biti pisano. Pišem o rečenici i svim njenim značenjima, rečenici majki: „Majčinstvo me ne ispunjava!“

I to je u redu, to je potpuno normalno razmišljanje jedne žene koja je okusila ulogu majke. Ona može govoriti o tome iz svog iskustva i ima to potpuno pravo reći. Prije osude čitatelja i prema meni koja ovo pišem, dopustite da obranim ove majke i svoj stav kako je to u redu.

Na svijet dolazimo unutar različitih obitelji, rastemo i odgajani smo svatko na svoj način, onako kako su naši roditelji najbolje znali, s najboljom namjerom i metodama koje su im tad bile dohvatljive. Netko sa sobom nosi prekrasna iskustva iz djetinjstva, netko manje prekrasna. Činjenica je da nas određuju. U jednom trenutku života možda ih i potisnemo (ako su bila negativna). I onda dođe taj trenutak kad osoba smatra kako je potpuno prirodno zasnovati obitelj, veseli se tome. I vrate se oni potisnuti osjećaji, doživljaji djetinjstva. Bez obzira na viziju obitelji kakvu ta osoba ima, viziju odgoja, znanja i kompetencije, osjećaji su jaki. Vrlo često upravljaju racionalnim u nama.

Osoba je možda imala prekrasno djetinjstvo, prema njenom doživljaju puno prekrasnih trenutaka, ispunjeno, obojano toplim bojama. I evo je, postala je majka i ne zna kako to postići. Boji se da nikad neće dostići sebi postavljene ciljeve, da svom djetetu neće znati priuštiti mirise i okuse djetinjstva kakvo je imala.

I treća moguća situacija koju želim spomenuti je ona kad su doživljaji majčinog djetinjstva topli i ispunjeni, ona ih isto želi prenijeti na svoju obitelj, ali ništa. Ništa. Hladno ništa. Ne pronalazi se u tome, ne snalazi se, fokus je na nečem drugom.

O dubljim razlozima i psihološkim stanjima ovdje neću raspravljati budući da nisam te struke niti je to predmet pisanja.

Dakle, da, postoje majke koje se iz raznoraznih razloga ne osjećaju ostvarenima u svojim ulogama majki. Žele se što prije vratiti na posao (ne iz egzistencijalnih razloga), uključuju što više članova obitelji u odgoj i brigu o djetetu, bave se svojim hobijima, aktivnostima koje ne uključuju vrijeme s djetetom. I okolina (uža/šira) ih osuđuje, procjenjuje, komentira. Da žive u srednjem vijeku, vjerojatno bi se spomenula i riječ „lomača“, a zasad je sveprisutna i uvriježena samo bezazlena riječ- „nemajka“!

A sigurno svi za sebe mislimo kako smo tolerantni, kako je društvo tolerantno, ne osuđuje, dajemo si podršku….

Ono što ja ovdje želim istaknuti na baš ovom primjeru (a primjenjivo je na sve slične primjere kojih se možete sjetiti, koji izlaze izvan okvira „normalnih“ društvenih normi)  je snaga podrške!

Ta majka koja se ne pronalazi u svojoj ulozi počinje sumnjati u sebe, u sebe kao osobu. Počinje se pitati što s njome nije u redu. Ne osjeća se sigurno govoriti, progovarati i razgovarati o tome jer je to čini ranjivom, podložnoj komentarima koji joj ne trebaju. Treba joj podrška! Podrška bližnjih i razumijevanje. Možda je samo jedna riječ ključna da promijeni njenu percepciju. Možda ju ne promijeni, a ona se počne osjećati bolje kao žena, kao osoba. To je win-win situacija i za nju i dijete i neposrednu okolinu.

Kad smo zaboravili biti podrška? Kad smo zaboravili da „gledati svoja posla“ nije selektivno primjenjivo?

Tko kaže da ta žena nije dobra majka i angažirana i da djetetu daje apsolutno sve što mu treba od nje?

To što se ona ne osjeća ostvarenom u ulozi majke ne čini je lošom i nemarnom majkom, čak štoviše.

Ono što njoj treba je mogućnost i sloboda da se iskreno izrazi, povjeri bez osuđivanja, podrška, a ne osuda. Kao uostalom i svima koji vode neke svoje unutarnje nedoumice u vezi životnih uloga koje igraju.

Radeći s ljudima, sudjelujući u različitim grupama i zajednicama, ono što želim izdvojiti, što se nameće kao zajednički nazivnik svim temama (svjesno ili nesvjesno) su : strah od osude (kojeg se želimo riješiti) i podrška (koje nam treba sve više). Znate li da svoje strahove možemo usmjeriti u podršku drugima?

Ako nismo mi ti koji osuđujemo i neutemeljeno procjenjujemo….

Ako ste očekivali više od ovog članka, onda niste dobro pročitali.

Pročitajte ponovno i sad vas ostavljam da promišljate….

Daria Antonović

Objavio razvojbeztabua

Odgojiteljica, NLP master i coach, life coach, mindfulness trener, Positive discipline parents educator

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: