Čega se zapravo bojimo odgajajući djecu?

Djeca suvremenog doba ne plaču! Djeca suvremenog doba ne znaju što je tuga! Djeca suvremenog doba ne znaju što je ljutnja! Znaju li, s druge strane, što je sreća?

Djeca suvremenog doba lišena su svakog potencijalno negativnog podražaja kako ih se ne bi povrijedilo, uvrijedilo, rastužilo, naljutilo…. A što istovremeno činimo da ih usrećimo? Kupujemo im što požele?

Jesmo li gadno zaglibili kad je o odgoju riječ ili vjerujemo kako će ove generacije djece biti nove „Make love, not war!“ generacije?

Dijete je osoba čiji mozak se razvija. Budući da se razvija mozak, razvijaju se i sve funkcije za djetetovo bivanje u svijetu. Ne mislim da djecu treba pripremati za život. Kada je to tako rečeno, imam dojam da ih se priprema za strašnu borbu s titanima. Dapače, mislim kako je život prekrasna igra puna izazova koje treba rješavati, a ujedno se i zabavljati. Samo…kako će dijete igrati tu igru kad ju mi uporno igramo umjesto njega?

Današnja djeca teško prohodavaju jer ih se bojimo pustiti da pokušaju, jedu tekuću hranu do škole jer se bojimo da neće znati prožvakati hranu. Ovo o čemu pišem je istina i ne, nije smiješno. To je tragična istina današnjice. Današnja djeca plutaju na našim rukama kroz život, sve do jednom. Jednom ipak odu. I što onda? Nikad nisu osjetila tugu, nikad im nitko nije rekao ne, ne znaju primiti savjet, ne znaju komunicirati s drugima…ne znaju se brinuti o sebi samima!

S jedne strane su roditelji koji toliko kontroliraju svoju djecu da dijete praktički do dvadesete godine nije izreklo svoje mišljenje. Jer nije smjelo. Roditelji su glavni, oni znaju što je najbolje za njihovo dijete i oni o svemu odlučuju: o stilu odijevanja, o frizuri, o izboru prijatelja, o izboru škola, zanimanja, dodatnih aktivnosti i hobija. Djetetu strogo kontroliraju vrijeme i način korištenja tehnologije. Uzmimo u obzir, razmatrajući navedeno, kako se mozak razvija najmanje do 25. godine života.

Kako se razvija kod djece koja odrastaju u ovakvoj okolini? Razvija li se?

Kako takvo dijete razvija samopouzdanje, samosvijest, kako preispituje svoje odluke, izbore i posljedice, kako razvija osjećaj za odgovornost?

Čiji život živi to dijete?

Što se može očekivati od tog djeteta kad navrši 25 godina, kakve odluke će donijeti, kako će mu biti jasna njegova uloga u širem društvu?

Znati što je dobro za dijete i usmjeravati ga tome nije isto što i potpuno kontrolirati svaki segment njegova života.

Kontroliranjem djeteta zavaravamo sami sebe i hranimo svoje osjećaje moći i ovisnost o kontroli. Ne čujemo ni ne vidimo dijete, a naša najvažnija uloga je izgraditi ga u kompletnu osobu s određenim uvjerenjima odnosno vrijednostima.

S druge strane nalaze se roditelji koji rade sve umjesto djeteta, ali ne kontrole radi, već iz straha. Iz straha da će se dijete rasplakati, da mu nešto neće odgovarati, da ih dijete neće voljeti. Tako se današnji roditelji odlaze igrati u parkove umjesto djece, odlaze u vrtiće i škole umjesto djece, idu na aktivnosti umjesto djece (fizički odlazi dijete, ali svu komunikaciju te potencijalne izazove rješava roditelj)! Istovremeno, dijete ima sve što poželi samo kako bi bilo sretno! A je li uistinu sretno? I je li to uistinu sve što mu treba da bi bio sretan? Sve to samo kako se roditelj ne bi osjećao loše, kako ga dijete ne bi krivo pogledalo, kako bi ga voljelo i obožavalo! Zar se na taj način ljubav osvaja i gdje su tu dobrobiti za dijete?

Gdje smo pogriješili?

Kako smo i gdje zaboravili što je važno u odgoju djeteta? Je li važno da kontroliramo svaki njegov pokret i da živimo život umjesto njega? Tko dobiva time? – Nitko! Apsolutno nitko! Čak idemo toliko daleko da dajemo nazive takvim vrstama roditelja i opisujemo ih, grupiramo i nalazimo zajedničke karakteristike.

(Da se razumijemo, svaki roditelj daje sve od sebe i s najboljom namjerom primjenjuje određene postupke i metode u odgoju, tako i onaj koji je sklon kontroli kao i onaj koji živi život umjesto djeteta. Svi roditelji djeluju iz ljubavi i želje da se dijete osjeća sigurno, zaštićeno i voljeno. Od silnog htijenja da radi najbolje za svoje dijete, roditelj ponekad ne sagleda cjelokupnu sliku te nastavlja sa svojim ponašanjima vjerujući kako zaista radi dobro za dijete.).

Čini mi se da smo negdje putem postali sebični i stavili sami sebe na prvo mjesto, a djeci dajemo ono što mislimo da im treba, ono što mi mislimo da je najbolje za njih!

Djeci trebaju roditelji, djeci trebaju odrasli koji će im pomoći da izgrade svoju autentičnost, da postanu osobe vrijedne divljenja, osobe ispunjene obiteljskim vrijednostima i naslijeđem (duhovnim, ne materijalnim). Djeci dugujemo prekrasne trenutke zajedništva koji ostaju za cijeli život- U PAMĆENJU, U SRCU, U OKUSIMA I MIRISIMA DJETINJSTVA!

Ne dugujemo im živjeti život umjesto njih, već uvažavati posebnost svakog od njih i poticati ih, usmjeravati kroz prave životne vrijednosti. U što ih usmjeravamo? – U koračanje kroz ovu divnu igru života! Tu smo da ih vodimo, da im pružimo ruku kad je potrebno, da ih volimo, poštujemo i razumijemo i da ih pustimo da koračaju svojim putevima života samostalno i zajedno s nama.

Daria Antonović

Objavio razvojbeztabua

Odgojiteljica, NLP master i coach, life coach, mindfulness trener, Positive discipline parents educator

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: